Max95 kaže:
ČIJI JE KNEŽEV KAMEN?
Dok se austrijska inoministrica Plassnik (podrijetlom koruška Slovenka) oduševila ukidanjem granice na Dravi (u sastavu proširene Kranjske, 1945. nazvane NR Slovenijom, našla su se i dva mala teritorijalna džepa Koruške - s gradovima Ravne ob Koroškem i zloglasnim Dravogradom te pozamašni komad Donje Štajerske s Mariborom, Celjem, Ptujem i Velenjem kao većim gradovima), u susjednoj Austriji mogli su se čuti i glasovi protivljenja širenju Schengena, upravo iz austrijskih saveznih pokrajina Štajerske (Josef Muchitsch, Muhić?), Koruške (Jörg Haider) i Gradišća, koji su izrekli strah od porasta kriminala.
Ovdje je zacijelo riječ o tradicionalnoj austrijskoj ksenofobiji prema strancima s jugoistoka, ali jedan drugi spor između Slovenije i austrijske savezne zemlje Koruške, iz prosinca prošle godine, mogao bi biti zanimljiv hrvatskoj publici. Prijepor je nastao onog trenutka kada je slovenska vlada izrazila nakanu da za novi simbol premijerskog kabineta uzme tzv. Knežev kamen, artefakt iz ranog Srednjeg vijeka, na kojem su se krunili slavenski knezovi u tadašnjoj Karantaniji, a danas se čuva u zgradi zemaljske koruške vlade u Klagenfurtu, čemu se žestoko usprotivio Jörg Haider. Slovenska nacionalna ideologija već duže vrijeme polaže pravo na Knežev kamen (njem. Fürstenstein) kao dio svoje povijesti, a reljef kamenog spomenika iz susjedne Austrije nalazi se na reversu slovenskog novčića od 2 centa. O tom sporu izvijestili su i hrvatski mediji, automatski stajući na slovensku stranu i čudeći se kako je slovenska strana brzo popustila pred “drskošću” koruškog zemaljskog poglavara Jörga Haidera. No, ono što su prešutili hrvatski mediji iznimno je interesantna priča.
Naime, u to doba, a riječ je o 10. stoljeću, još nisu postojali Slovenci, a južnim dijelovima današnje Austrije lutali su svakojaki narodi (Avari, Čerkezi, Slaveni...), a među njima i jaka hrvatska grupacija koja na prostoru Karantanije oko Gospe Svete (njem. Maria Saal) osniva svoju vlastitu političku i državnu organizaciju koja je u povijesnim dokumentima zabilježana kao "Pagus Chrouuati" (obično se prevodi kao “hrvatska župa” ili “hrvatski kotar”). O toj temi postoji prilično opsežna povijesna literature iz pera hrvatskih, ali i slovenskih povjesničara. Kada je riječ o slovenskim istraživačima valja spomenuti radove Ljudmila Hauptmana: "Karantanska Hrvatska" (Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925.) i Boge Grafenauera: "Hrvati u Karantaniji" (Historijski zbornik 1958.-1959.). O temi karantanskih Hrvata pišu i Stjepan Antoljak, Nada Klaić te Ivo Goldstein ("Hrvatski rani srednji vijek", Zagreb, 1995.), sadašnji šef Katedre za opću povijest srednjega vijeka pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Hrvatsko vojno plemstvo, tzv. kosezi ili kasazi (njem. Edlingen), koji su među sobom postavljali kneza, imali su brojna svoja naselja diljem Koruške, Štajerske i Kranjske (današnje Slovenije) s prilično karakterističnim i nedvosmislenim nazivima Krowat, Krabaten, Krabatenberg, Krabersdorf, Krautkogel, Kraubat, Chrawate, Chrabertsort, Krawbaten, Kraubart, Edling (njemački prijevod riječi “plemeniti”) i dr.. Slovenski povjesničar Hauptman kaže za sedam sela sjeverozapadno od Gospe Svete da leže u "hrvatskoj župi". Naselja koja svojim nazivima svjedoče hrvatsku nazočnost zabilježena su i u Bavarskoj i Saskoj (kod Hallea i Leipziga) te u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj, ali ipak najgušća koncentracija hrvatskih etnonima i toponima bila je na prostoru današnje južne Austrije i Slovenije. Nema nikakve sumnje da su se karantanski Hrvati, odvojeni od panonske i dalmatinske matice, tijekom stoljeća asimilirali i dali veliki doprinos etnogenezi Slovenaca i Austrijanaca, naroda koji su nastali puno kasnije.
U svjetlu toga, naše susjede Slovence, i to s punim pravom, naravno samo u smislu etnogeneze, možemo smatrati “alpskim Hrvatima”. Tu je tezu u novije doba ponovio slovenski književnik, političar i gradonačelnik Ljubljane Ivan Tavčar prilikom posjeta Zagrebu 1895., kada je izjavio: “Uostalom, mi Slovenci smo ionako alpski Hrvati«. U svim drugim kontekstima, oduzimanje Slovencima pravo na vlastiti nacionalni, kulturni, politički i svaki drugi identitet je zločesti čin koji bi se s hrvatske strane trebao maksimalno izbjegavati. (Naravno, sasvim drugo su pervanovske šale, njima se naglas smiju i sami Slovenci.).
No, ako su nam Slovenci prva rodbina i gotovo doslovce braća, to nipošto ne znači da im pripada i jedna srdela viška u skučenoj, ali nama i njima srcu dragoj, Savudrijskoj vali!
Autor: Piše: Draško CELING
|