|
a zapravo... trebali bismo shvatiti materiju tek kao energiju koja je kondenzirana u sporoj vibraciji te da smo stoga svi mi (i sve oko nas) zapravo jedna svijest koja sama sebe doživljava kroz subjektivnu percepciju, da ne postoji ono što ljudi podrazumijevaju pod pojmom smrti, da je život koji živimo samo san i da je svatko od nas u biti imaginacija o samome sebi.
kad tako pogledaš stvari, onda u biti skužiš da je materijalno tijelo ono što te sprečava i omogućuje. Sprečava te da pojmiš Sve (samoga sebe u cijelosti) i posljedično tome omogućava ti da skupljaš iskustva o samome sebi (u dijelu samoga sebe koji se zove Pero Perić)..
ako te zanima hoće li dio Jedne Svijesti koji se u ovom trenutku i u ovom dijelu Higgsovog polja (koje kondezira energiju u sporu vibraciju) ponovo postojati odgovor je i da i ne.
Postojat će budući da vrijeme ne postoji, pa univerzalna svijest može dati svoj dio Peri Periću u 2010. godini uvijek i ispočetka. Ali Pero Perić neće postojati nikada van prostora i vremena u kojem je njegova (ili dio Svijesti) kondenziran u zamaštanom prostoru i vremenu.
Na kraju krajeva, to nije ni bitno, jer Pero Perić nije ništa drugo nego (dio) univerzalna svijest.
Ali, ne zamaraj se previše s time. Poludjet ćeš.
A ako baš moraš, onda "pazi ako gledaš u bezdan, jer bi se bezdan mogao zagledati u tebe".
zaboravi bibilije, talmude, pizde materine. to je tek pokušaj da se objasni postojanje u duhu vremena u kojem je pisano ( na kraju krajeva, kao i ovo gore).
činjenica koja nas sve u biti ubija u pojam, jest da nećemo znati što je "s one strane granice", sve dok ju ne pređemo.
a možda i nećemo.
bila bi to vrhunska šala.
|