Danas ću uspavati micka, dogovorila sam se veticom.
Ne može stajati na stražnjim nogama, jedva vrši veliku nuždu (uspije istiskati tek nakon par odlazaka u wc i tiskanja), zjenice su mu konstantno proširene kad je budan, jedino kad spava se skupe, mijauče kad ga se nosi jer ga vjerojatno boli i teško mi diše. Gotov je micko. Ove sve dane je imao lošije i bolje faze, mazio se, predio, odazivao se na svoje ime, bilo je života u njemu. Sad je ko krpica, sam leži i čeka jadničko da ugine.
Duša me boli. Odlazi moja maza, moja utjeha.
Ko će mi sad dolaziti kad sam tužna i tješiti me, spavati sa mnom po zimi ispod deke i grijati.
Tješim se samo da će otići u miru i da se neće više patiti. Ovo jučer i danas je koma za gledati, dođe mi da vrištim.
Ne mogu ga ni maziti, imam osjećaj da mu ne paše.