Već dugo vremena, nastojim da mi iz Bosne donesu stabljiku mlade divlje jabuke.
U okolici Bugojna su ih zvali divakinje. Plodovi su sitni i žuti, kad sazriju, a kiseli kao ocat.
Ne jestivi su skoro.
Imam na okućnici jedno stablo jabuke, koje sam dobio kao mladu divlju podlogu (sjemenjak).
Nisam je stigao cijepiti, ostavio, i ona izrasla.
Za nagradu što sam je ostavio,
priredila mi je predstavu iz evolucije cijepljenja u prapovijesti.
Samu sebe je cijepila.
Jedna grana se uglavila, između pazuha susjedne rašlje i trenjem se spojila u cijep.
Na slici se sve vidi. Ta grana je išla od točke jedan do točke tri.
Onda sam ja odrezao između jedan i dva a ostalo ostavio za eksponat.
Vrijeme je učinilo svoje.
Cijepljena grana je ispala iz konkurencije i zaostaje za ostalim dijelovima voćke,
ali se još uvijek dobro vidi to malo "čudo". Normalna stvar u prirodi.
Velike lijepe plodove ima. Ni govora o divljaku. Tako da mislim, da je pravu divlju podlogu vrlo teško uzgojiti.
Što divljija jabuka za podlogu, to otpornija voćka na voluharice.