[go2slip]

Slaveni su dakle mogli biti — što dokazuje i njihovo vlastito plemensko uređenje — uključeni u zajednicu s Avarima (izuzev manji broj pojedinaca) samo u obliku kolektivnih jedinica, plemena; zajedno s nomadima stvorili su oni avarsko-slavenski plemenski savez. Avari su imali u tom savezu, dakako, premoćan položaj (Veća Dovezanost konjaničke vojske pod kaganom, osobito zbog slabe međusobne povezanosti slavenskih plemena; prednost pokretnog i bolje naoružanog konjaništva prema slavenskom pješaštvu). Ta je premoć Avarima omogućila, da se uvede neravnopravnost među plemenima, nalik na onu, koja se uobičajila već stoljećima u srednjoazijskim plemenskim savezima, gdje je punopravno bilo samo jedno pleme, a druga su bila tome plemenu podređena (kagan raspolaže slavenskom vojskom te je šalje samu ili u zajednici s Avarima na razne pohode, a poslije borbe Slavena on sklapa sa susjedima mir. Slaveni se moraju često boriti u prvim redovima, predavati Avarima dio svoga plijena, plaćati im tribut; u kasnije vrijeme Avari čak napadaju i plijene naselja podređenih Slavena). Međutim, slavenska plemena nastupaju u raznim pohodima i samostalno, pa i prema vani, a njihov neprekinuti unutrašnji razvoj pokazuje otpor novih slavenskih plemenskih saveza protiv Avara u početku VII. st. Odnosi između Avara i slavenskih plemena nisu bili uvijek uređeni prema jednom te istom sistemu, ponajviše zato, što se sastavni dijelovi avarsko-slavenskog plemenskog saveza razlikuju s obzirom na svoju ekonomsku strukturu. Zajednički život ratarskih plemena s nomadskim pastirima, koji su u granicama mogućnosti iskorišćivali i svoje vlastite saveznike, pa čak i odlazili k njima, da ih plijene, ako im je inače nedostajalo plijena (izvještaji Pseudo-Fredegara o moravskim Slavenima i t. zv. Nestorova Ruskog ljetopisa o Dudlebima), osnovna je unutrašnja suprotnost toga plemenskog saveza. Podređenost Slavena bila je utoliko veća, ukoliko su bili bliži Avarima (Panonija i susjedna ravna područja), a utoliko sličnija pravom savezu, ukoliko su Slaveni stanovali u udaljenijim i planinskim predjelima (unutrašnjost Istočnih Alpa, planinski predjeli na Balkanskom poluotoku). Plemenski savez kao cjelina bio je nužno ograničen samo na kraće razdoblje.

U vrijeme kad su zajednički napadi protiv Bizanta udruživali Avare i Slavene i kad su jaki rodovsko-plemenski oblici sprečavali postanak velikog, trajnog i samostalnog slavenskog plemenskog saveza, te kad Slaveni nisu privlačili avarske pljenitelje s obzirom na i bogat plijen na bizantskom području i s obzirom na prevladavanje stočarstva kod Slavena za vrijeme njihovih seoba, Avari su na poseban način pomagali Slavenima da svladaju svoju društvenu nezrelost pri oblikovanju većih jedinica potrebnih za napad. Oni su ujedinili velik dio slavenskih plemena za zajednički nap na Balkanski poluotok i na Istočne Alpe, a i sami su svojim pohodima do Carigrada i u Istočne Alpe mnogo pridonijeli njegovu ' konačnom uspjehu. U tome je velika uloga Avara u povijesti Južnih Slavena. Kad je u novoj domovini kod Slavena poljodjelstvo opet napredovalo i kad se poslije propasti bizantske vlasti nad Balkanskim poluotokom u velikoj mjeri smanjio avarski plijen, Avari su se počeli, tražeći plijen, sve više okretati protiv podređenih slavenskih plemena. A kako se ujedno u vezi sa stoljetnim borbama i naseljivanjem znatno povećala unutrašnja društvena diferencijacija kod Slavena (uvjet za postanak trajnih samostalnih slavenskih plemenskih saveza), počeo se raspadati avarsko-slavenski plemenski savez. Počele su bune protiv Avara, koje su u trećem deceniju VII. st. srušile vlast Avara, tako da se nikada više nije obnovila u starom opsegu.


Prvi avarski zahtjevi poslije dolaska u Panoniju odnose se na Sirmium, ključ za pristup na Balkan prema jugoistoku i jugozapadu. God. 574 Bizantinci su u nevolji zbog napada Perzija-ca odstupili Avarima dio Srijema, a poslije trogodišnjeg opsje-danja Avari su osvojili i Sirmium. God. 584 počinju dva decenija gotovo neprekidne avarsko-slavenske borbe protiv Bizanta, koja se završava u početku VII. st. slavenskim osvajanjem gotovo cijelog Balkana. S Avarima se još povezuju panonski i vlaški Slaveni; njih su Avari 578, u dogovoru s Bizantincima, bez uspjeha pokušali pokoriti, ali su se oni ipak pridružili Avarima, jer je Bizant sklopio s Antima savez protiv njih. G. 584—88 Avari i Slaveni ponovo su prodrli do Carigrada i Soiuna, tako da je Bizantincima ostalo samo područje do Plovdiva (Astika), a kraj sjeverno od planine Balkan ostao je u rukama napadača. U isto vrijeme Avari su počeli da se okreću prema zapadu i da prenose svoje težište u prostor zapadno od Dunava. Već 585 njima podređeni Slaveni stigli su do mede langobardske Italije i zauzeli prva langobardska uporišta (Kranj, Meglarje). Odsada se isprepleću borbe na zapadu i istoku do velikog uspjeha poslije 602.

Kad je Bizant 592 počeo s protunapadom, Avari su sklopili mir s Langobardima i primorali Bizant da sklopi mir (593). Zatim su opet krenuli prema zapadu, gdje su pomagali alpskim Slavenima u borbi protiv Bavaraca i borili se protiv Langobarda (oko 595). Dok su Bizantinci napadali vlaške Slavene (594—95), Avari su se zadovoljavali kočenjem njihovih uspjeha i protestima, ali kad su se 596 Bizantinci približili samom avarskom području, oni su ponovo sklopili mir s Langobardima i (597) prodrli u Dalmaciju, 599 najprije u Istru, a potkraj godine u Trakiju, dok su 600 morali zbog kuge, koja im je decimirala vojsku, sklopiti mir s Bizantincina. U isto vrijeme javljaju se prodori Slavena u Italiju, ali su Bizantinci kod Tise zadali Avarima niz teških poraza. Zbog prevrata u Carigradu 602 Bizant je izgubio sve plodove svojih uspjeha; za vlade Foke (602—10), koga su postavili buntovnici, pao je Balkanski poluotok u slavenske ruke.