Imala sam takvo iskustvo sa svojim djetetom u 6. razredu OŠ.
Naravno, naprije sam kontaktirala razrednicu, sto je kao posljedicu imalo razgovor sa doticnim roditeljima. Nakon toga je bilo gore.
Nakon toga sam razgovarala sa ravnateljicom, i opet...razgovor sa roditeljima, sastanak svih nas skupa (i djeca
), pa minimaliziranje, relativiziranje i sve skupa jedno veliko nista. Rezultat: situacija jos gora nego prije.
Kada je postalo ocigledno, a i ravnateljica mi je potvrdila da oni vise od toga ne mogu uciniti (ta djeca su dobila i ukor, ali opet nista), odlucila sam da idem dalje.
Sjela sam se za komp, napisala opsirno pismo, u kojem stoji kronoloski opis dogadjaja, i sve sto se poduzelo da se situacija rijesi, ispalo je na kraju dobre 3 strane teksta. Prilozila sam kopije pismenih prijetnji koje je moje dijete dobivalo u skoli, cak se nisu potrudili da bi bile anonimne prijetnje, nego su sve lijepo potpisali. Sve sam to stavila u veliku kuvertu i preporuceno poslala:
1. CZSS odjel za maloljetničku delinkvencu
2. Ministarstvo obrazovanja, Inspektorat
U roku od tjedan dana su bili i jedni i drugi u skoli, inspekcija je trazila propuste u ravnanju skole u slucajevima nasilja, a CZSS je pokrenuo postupak nadzora nad roditeljskom skrbi doticne djece i roditelja.
Istog momenta su se djeca umirila, sve je odjednom prestalo. Uskoro sam dobila pismena ocitovanja obiju sluzbi sto su poduzeli i kome se trebam obratiti ukoliko bi bilo i dalje problema.....ali, nije ih nikad vise bilo.
I dalje djetetu govorim da nasilje nije rijesenje, da postoje drugi nacini za rijesavanje sukoba, ali treba biti odlucan i uporan. Da to nije upalilo, sigurno bi promijenila misljenje i otisla nekome razbit gubicu
, ali na srecu nije bilo potrebno.