|
A što ako dijete s "dijagnozom" ne maltretira pojedinca, već cijeli razred i to primjerice na sljedeće načine: udaranje i svi ostali vidovi iritantnog fizičkog maltretiranja ili dosađivanja u odnosu na drugu djecu, ničim izazvano i usred sata, bacanje i trganje svojih i tuđih predmeta, urlanje za vrijeme nastave, pisanja diktata i sl., konstantno zašprehavanje onoga tko u tom trenutku sjedi pored njega, razrezivanje škarama majice drugog djeteta, bježanje, udaranje nastavnika (ako se ne varam dosad već troje njih). Naravno, dok traju svi ti ekscesi, nastava se ne odvija, pa kad zbrojimo samo minute potrebne nastavniku za intervenciju danas, jučer, prekjučer.... možemo doći na kraju do stanovite brojke izgubljenih sati, neodrađenih materijala, nepročitanih slova, neuvježbavanja, neutvrđivanja gradiva.... E da, riječ je o prvom razredu osnovne škole. Ali škola je "učinila sve što može", "dijete mora ići u školu", "roditelji djeteta jako dobro surađuju", "dijete ide na tretmane" i to je to. Mogu razumjeti ako netko ne povjeruje u ovo što pišem. Ne bih ni ja. No, meni i mojem djetetu je to realnost i svakodnevica. Ostali roditelji su zgroženi, ali osjećamo se nemoćno i ne vidimo više izlaza, osim da odemo, iz tog razreda ili te škole.
|