[nitko drugi]

Ne stižem, ne stižem...

@Sigmund, ovo sam počeo pisati prije tvog zadnjeg komentara, tako da njega nisam uzeo u obzir. U vezi onog prethodnog tvog komentara, budući da je već kod Aristotela ousia višeznačna, a kasnije u prijevodima na latinski dva prijevoda iste te riječi (essentia i substantia) poprimaju dosta različita značenja, pa potom u novom vijeku ta višeznačnost samo raste - radije ne bih tim putem.

Jasna mi je ta glavna nit, samo su mi neke formulacije čudnovate ("negativno", "ukidanje", "ništa", itd.), dakle taj neki njegov žargon koji nama ne-hegelovcima unosi više zbrke u ovo poglavlje nego što ga pojašnjava (mada je valjda važan za cjelinu njegovog sistema, za tu njegovu logiku). OK, čitam dalje.

Treba naglasiti da Hegel ne kritizira percepciju kao izvor znanja, nego tezu da percepcija pojedinih stvari i njihovih svojstava daje pravo, temeljno znanje. Isto kao što kod osjetilne izvjesnosti (u prethodnom poglavlju) nije kritizirao to da postoji osjetilna realnost, nego da je ono znanje o pravoj stvarnosti („ono što zapravo postoji je ovo tu, ovo konkretno, što god da to jest“). Nakon što se pokazalo da to „ovo tu“ zapravo nije nešto konkretno nego apstraktno, nešto univerzalno, prihvaćanjem univerzalnosti predmeta dospijevamo do ovoga sljedećeg stadija.

Dakle, ovdje, kod opažanja, svijest ima biti čisto receptivna - "kad bi sama nešto činila pri tom bi izmijenila istinu". Objekt je ono istinito, ono jednako samome sebi; svijest se prilagođava objektu. Ako se pojavi neka kognitivna disonanca, znači da je opažanje pogrešno, objekt je takav kakav jest. Pritom se, za razliku od osjetilne izvjesnosti, prihvaća univerzalnost predmeta. Ipak, već u samoj koncepciji objekta opažanja nalazi se nešto poput proturječja – on je istodobno i jedno i mnoštvo: neko jedinstvo mnoštva osobina koje su međusobno neovisne. Kako mnoštvo međusobno neovisnoga dolazi do jedinstva?

Budući da je objekt sebi-identičan, bit će da ta mnoštvenost osobina, koja povremeno vodi u proturječja, dolazi od mene (kao što se to često kaže „subjektivna je“). To je korak u odjeljku 2.: „Ja opažam stvar prvo kao jednu i moram je fiksirati u toj istinskoj odredbi; ako se u kretanju opažanja pojavi nešto tome protivrečno, onda se mora uvideti da to potiče od moje refleksije... [Š]to se tiče te raznolikosti ... mi smo nje svesni da pada u nas. Stvar je, dakle, u stvari bela samo kada se stavi pred naše oko, takođe slana kada se stavi na naš jezik, isto tako je kubna za nače čulo pipanja itd.“

Međutim, ovo je neodrživo. Ako razlike „padaju u nas“, onda bi svi objekti bili jednaki, ne bi bilo razlike među njima. No to ne može biti, stoga u samim stvarima postoje osobine po kojima se razlikuju. Stvar nije neka neodređena „stvar po sebi“ kojoj bih ja tek pridavao svojstva, obratno, svojstva su nekako u samoj stvari. No, ako je mnoštvenost u samoj stvari, onda jedinstvo mora dolaziti od mene. Svojstva su realno out there, ali jedinstvo stvari posuđeno je od jedinstva svijesti. Stvar je jedna samo za mene, inače je to naprosto mnoštvo raznih osobina.

Sve se obrnulo – nije objekt jedan nasuprot mnoštvu opaženih „subjektivnih“ svojstava, nego je mnoštvo svojstava sama stvar kojoj jedinstvo daje svijest. To titranje između ovih dvaju odnosa jednog i mnoštva valjda se nekako razrješava u 3. dijelu.