[wand_1]

suburban kaže:

ono sto kazem je upravo suprotno. znam sta je "observable" i to je jedino sto me zanima. spekulacija o tome sta je vani me ne zanima. upravo zato mi je svejedno koliki udio svemira je "vani" a koliki je "unutra", meni je svemir *samo* ono sto je unutra. ono sto mjerimo *vrijedi* u malom djelu "ukupnog" svemira, istina, ali to je *jedino* sto znamo, i zato mi se ne cini bitno koliko je velik ili mali dio ukupnog svemira. "vidljivi svemir" *je* jedino o cemu ima smisla govorit.

Da točno, to je lakši dio posla. Težem dijelu otvaraš mala vrata onda kada ne sumnjaš da postoji onaj dio koji je van kozmičkog horizonta. U biti daješ ontološku afirmaciju onome što ne možeš fizikalno istraživati. I ti si priznao da ovaj dio koji ne možemo promatrati nedvojbeno postoji, iako ne znamo puno o njemu. Bilo bi bizarno tvrditi da je neki dio koji je upravo prešao rub horizonta prešao u ne-postojanje.

Imamo li dakle, ipak posla sa zaključivanjem i o onom dijelu svemira koji je van horizonta?

Što bi hipotetski budući znanstvenici, za recimo par stotina milijardi godina trebali zaključiti kada naša galaksija bude jedina, a sve ostale budu van horizonta, jer se recimo lokalno jato sudarilo u 1 galaksiju, a ostale pobjegle van?

Onda smo sami u svemiru?

ko ti kaze da vec nije bio beskonacan i u beskonacno puno tocaka beskonacnog primordijalnog svemira napuses skalu za 10^50 ili tako nesto ? ponavljam, meni se cijela ta ideja ne svidja bas...

Da, moguće je i to naravno..

to sa zakonima fizike reci onima sto furaju "landscape".

Nisam nešto za landscape. Mehanizam zaključivanja kojim su došli do toga smatram manjkavim.

Ono što daje popularnost landscape hipotezi je fine tuning za koji nitko neće priznat da razmišlja o njemu. Tu je landscape dobrodošao da ponudi dovoljan prostor događaja za random distribuciju, npr. vrijednosti kozmološke konstante.

Ali svejedno mi nije sjelo.

al ok, otisao sam malo u stranu. to nije tolko bitno. ono sto je bitno je da si presao sa "fundamentalnog" opisa kvantnih polja koja imaju beskonacno mogucnosti u svakoj tocki na ideju "molekule" koju mozes smatrat klasicnim objektom i nakon toga mi radis permutacije na kolko nacina mogu slagat molekule. btw, i dalje mislim da bi prica pala u vodu, cak i sa klasicnim objektima, npr zato sto jednu jedinu molekulu mogu rotirat na beskonacno puno nacina i sl.

A možeš je rotirati, ali ukoliko svugjde u svemiru (zajebi samo opservabilni) vrijede isti zakoni, pa tako i oni o formiranju kemijskih elemenata, tada je konačan broj kombinacija.

Ta pretpostavka nije long shot, suprotna bi bila. Kao kreacionisti kad kažu da se vrijeme poluraspada mijenjalo zato da Zemlja može ostati 6000 godina stara.

Univerzalnost zakona prirode je prešutna pretpostavka uvijek.

pa prva stvar je da nisam rekao da ne treba vjerovat modelu u smislu da neces vjerovat u rezultat izracuna. rekao sam samo da ne treba pripisivat ontologiju modelima. sto se toga tice to nije nikakav radikalni stav. trenutno niti jedan model ne smatramo "fundamentalnim" dakle za ni jedan ne kazemo "ovo *je* priroda". (kazemo ponasa se ovako ili onako, u skladu s tom jednadzbom i sl.)

Pa da, ali ontologija matematičkih modela vuče porijeklo iz neobjašnjene i iracionalne sposobnosti matematičkih modela da opisuju svijet. Ništa ne objašnjava izomorfizam između stvari u prirodi koje opažamo i matematičkih modela i njihovu prediktivnu i deskriptiivnu moć, osim ako matematički objekti imaju neku svoju ontologiju.

drugo, u primjerima koje si naveo ljudi nisu vjerovali u "rezultat" teorije. to nema veze sa interpretacijom samog rezultata. npr einstein je zeznuo jer se nije potrudio provjerit stabilnost rjesenja. vidio bi da je nestabilno i odustao bi od njega prije.

Zar nije problem u tome što je unaprijed odlučio da svemir mora biti steady state? Jebe se njemu za matematiku kad mu ne štima sa svjetonazorom, zato mu nije ni kvantna legla, nego je do zadnjeg dana pokušavao nabosti unificiranu teoriju polja.