[Detoxx]

Citam vec neko vrijeme vase price po forumu tu,i odlucila sam pisati.
Prvo neke cinjenice.
Dakle,vec dvije i pol godine zivim u braku koji od pocetka nije bio kako treba ali sam zbog nametnutog osjecaja krivnje pokusavala ostati u braku,jer mi se svakodnevno tupilo kako sam propali slucaj ako se razvedem kao sto su se moji roditelji razveli.
Odnose nemamo preko dvije godine. Ja spavam ili u djecjoj sobi ili na kaucu.
Imamo dvoje prekrasne djece,dva sina. Koji su zasluzili sve najbolje na svijetu,a ne roditelje koji se kao muz i zena ne mogu podnijeti toliko da ne mogu biti pola sata u prostoriji bez da se stvore tenzije.
Razmisljala sam,proplakala bezbroj nociju,i dosla do zakljucka da me sve ovo truje,da ovako vise ne ide i da je vrijeme da se rastanemo.
Mimo cinjenice da je bio ocajan muz uvijek na strani svoje rodbine (zivjeli smo 9 godina u njegovoj obiteljskoj kuci,s 18 clanova njegive obitelji),kao otac je izvrstan.
To je ujedno i jedino sto nikad jedno drugom nismo osporavali-cinjenicu da beskrajno volimo djecu i da smo dobri roditelji.
Iz tog razloga,kad smo sjeli i razgovarali s djecom,stariji sin je izrazio zelju da ostane s tatom,dok je mladji izuzetno vezan uz mene.
Ne zelim djetetu stvarati osjecaj krivnje,uostalom,slicnih su karaktera.
Uzasno boli,ali postovat cemo njihovu volju.
Ne mislim da me stariji sin ne voli,nego je naprosto lakse sa slicnom naravi.
Uglavnom,predala sam zahtjev za pokretanje parnice,kao,sporazumne, i evo,svaki dan otada pitam se ne bi li mozda trebala ostati nesretna i tuzna i jadna u ovome,umjesto da ih razdvajam?