[darin]

- Jako mi je žao, ali nema vas na popisu...
- Ali molim vas, MOLIM VAS, ja moram ući!!!!!!!
- Žao mi je, nema više karata...
- Ali, vi ne razumijete, Ja moram ući unutra!!!!!!!
Lupam nogama o pod. Plačem. Hvata me histerija.
Vlasnik se gura do blagajne i uzima dvije karte. Tutnem mu 150 kuna u ruku i ulazimo.

Lupa mi srce. Znojim se.
Nema smisla da pijem jer sam ionako u potpunosti izvan sebe, ne doživljavam ništa što se zbiva oko mene, ne prepoznajem ljude koji me pozdravljaju u gužvi. Osjećam se poput mehaničke balerine koja klizi po staklenoj površini malene crne kutijice iz prošlog stoljeća...
Ovo što će se upravo dogoditi bitno će odrediti moje poimanje mene same i način doživljavanja stvarnosti.
Ovo što će se upravo dogoditi suočavanje je sa odrastanjem.

Stojim u gužvi i čekam.
Mrzim kašnjenja, iako je to stvar na koju sam se već odavno trebala naviknuti. Jer to je način na koji Svijet funkcionira (ali Ja ga ne volim).

Počinje.
Baš kao što u isto vrijeme počinje i moj mali privatni pakao u kojem uživam više nego u ikojoj drugoj stvari i ja se istog trenutka mazohistički predajem utiscima.
Suze klize same od sebe. Nisam ni znala koliko slane tekućine mogu proizvesti moji suzni kanalići u svega par stotinki...

Po to sam došla večeras.
Došla sam vidjeti Sebe, vidjeti svojim očima kako izgledam iznutra, tamo gdje prestaju srce i krvožilni sustav, tamo gdje završavaju živci i počinje nešto što je toliko iznad mene a opet je jedino što Ja jesam, jedino što zaista posjedujem.

Utonula sam u masu ljudi oko sebe i osjećala neku nevjerojatnu lakoću pod prstima. Na tih pola sata Ja sam opet bivala. Razmišljala sam, disala, osjećala...

Zamišljam se poput golemog stroja, skeniram banku podataka, ali ono što primam nije samo vizuelno dohvatljivo. Svaka malena pojedinost u sebi nosi pregršt emocija koje me obuzimaju i odlaze na ono mjesto gdje završavaju živci.
Sjećam se svega.
Svoje sobe u 4 popodne (ljeto) i dima koji se sakuplja pola metra ispod plafona.
Sjećam se balkona u 9 ujutro (ljeto), capuccina i cigareta i svojih stopala, kako se bezbrižno njišu u zraku.
Sjećam se marelice i ruža u 6 ujutro (proljeće), potpuno nestvarnih ispod rose.
Sjećam se zvuka cvrčaka u 3 popodne (ljeto) dok mi vrelina asfalta umrtvljuje tabane.
Overload.

I tek sada se sjećam kako sam došla doma.
A tek ponekad se pitam zašto činim ono što me rješava iluzija....