[Michael Collins]

Evo jedna malo dublja analiza

Neurotična utvrda ujedinjene Europe

autor<. Vesna Knežević
Gdje se bolje može osjetiti trenutačno raspoloženje moguće, već nekoliko puta najavljene i odložene propasti europske monetarne unije nego u grčkom restoranu odmah iza Velikog trga (Grote Markta) u Bruxellesu? Restoran izlazi frontalno na Trg, ali se u toj dotjeranoj sali ne sjedi, barem ne sada po zimi; umjesto toga, kelner vas vodi kroz uske hodnike do glavnog dijela, oronule i zapuštene dvorane u kojoj, to postaje jasno po familijarnom odnosu prisutnih, sjede lokalni gosti. Šank je oblijepljen starim drahmama i razglednicama grčkih veduta ispod kojih se, kao ispod zavjese, širi miris mjesec dana grilanja.

Pitamo glavnoga konobara je li stvarno iz Grčke ili je samo riječ o multikulturnom sudjelovanju u briselskoj turističkoj ponudi? “Vai, σίγόυρός!” odgovara uvrijeđeno. A odakle smo mi? Iz Austrije, iz Hrvatske, kako je komu volja. S Austrijom nema problema, s Hrvatskom se već malo muči. Pita je li to ona zemlja gdje premijer sjedi u zatvoru zbog krađe? Ne, kažemo mu, to je ona zemlja koja s Grcima i Talijanima dijeli mediteransku kuhinju, premijer dođe ekstra. Da nam je međusobna komunikacija otišla u krivom smjeru postaje jasno kada za kraj ne dobijemo po jednu belgijsku pralinu kao ostali gosti u lokalu, već samo račun. Cijena: bečka, samo dupla.

Light administracija

Uostalom, sve je u Belgiji duplo, troduplo, pa i više od toga – cijene, povijest, kultura, zajednice, regije, parlamenti i vlade. Pored dvodomnoga federalnog parlamenta, koji je uređen tako da Flamanci i Valonci ne bi mogli raditi jedni drugima iza leđa, postoje još tri zajednice – flamanska na sjeveru, francuska na jugu i njemačka na istoku, svaka s vlastitim parlamentom i vladom. To nije sve, tu su još i tri regije – valonska i briselska, svaka s posebnim parlamentom, te flandrijska, koja je svoj regionalni parlament ujedinila s parlamentom flamanske jezične i kulturne zajednice, ne bi li ostalima pokazala kako se uspješno špara i racionalizira, kako se vodi light administracija. Da nije flamanske financijske prizemljenosti, Belgija bi imala sedam parlamenata i vlada, ovako ih ima šest, i svi s velikim entuzijazmom podmeću nogu jedni drugima.

Naravno da se za svakoga tko počne otkrivati čari Belgije kroz kombinaciju žurnalizma i turizma vrlo brzo postavi pitanje: koliko se dugo taj organizacijski zahtjevni, financijski skupi politički sistem može održavati prije no što se slomi na netrpeljivosti zajednica i regija? Gledano po nacionalnom bruto-produktu po glavi stanovnika, Belgija je na šestom mjestu unutar zajedničke Europe dvadesetsedmorice, spada u bogatije, znači bilo bi tu još dovoljno prostora za neracionalnosti, moglo bi se još ugađati nacionalnim osjetljivostima i preosjetljivostima, da nije jedne činjenice: državni proračun Belgije puni se dvije trećine iz flamanskog dijela. Flamancima, koji čine nekih 60 posto države od deset milijuna, ta se ideja – Flandrija radi, Valonija funkcionira – nikako ne dopada. Današnji belgijski Flamanci – povijesno gledano jedna teritorijalna kriška stare Nizozemske, odrezana u religioznim ratovima 16. i 17. stoljeća – plaćaju za socijalna davanja, škole i zdravstveni sustav siromašnih Valonaca na jugu. Plaćaju i za njemačku zajednicu na istoku, ali ona je mala, niti jedan postotak ukupne belgijske populacije.

Da Valonija gospodarski i financijski kreće silaznom putanjom, a Flandrija na sjeveru gospodarski cvijeta, samo je posljednji dramaturški preokret u višestoljetnom scenariju kojim su se uređivali odnosi francuske i holandske jezične zajednice. Od pedesetih godina prošlog stoljeća, upravo u vrijeme kada se Europska unija korak po korak sklapala u veliku slagalicu, u Valoniji su se počele zatvarati željezare i rudnici ugljena, osnovica regionalne privrede. Danas je došlo do toga da Valonci zavise od nekadašnjih flamanskih siromaha na sjeveru, na čijem se teritoriju nalazi i posebna teritorijalna jedinica Bruxelles, sada pod okupacijom rastuće europske nomenklature. Zbog toga su nacionalističke partije u flamanskom dijelu separatističke, a u valonskom samo nacionalističke, što se u neurotičnim uvjetima pod kojima Belgija živi gotovo može nazvati političkom korektnosti. Zbog toga Flamanci žele van iz Belgije, a Valonci nemaju kud, osim u Francusku, a i s te su strane odnosi povijesno opterećeni: posljednja vojska koja je temeljito razrušila Bruxelles i njegov simbol, Grote Markt, bila je francuska.

Krumpir i kulturološke krađe

Belgijski sjever i jug nemaju drugog izlaza nego da nastave izmišljati nove uvjete administrativnih i političkih podjela zemlje, koje bi trebale osigurati da dvije kulturne i jezične zajednice ne mogu ići jedna kod druge u lov na duše. Flamanci će vam ispričati da je prije samo 150 godina Bruxelles bio grad jednog jedinog jezika, flamanskog, varijante holandskog s dobrim primjesama njemačkog, da je tek tada započeo proces “frankofonizacije”. Ono što Flamance posebno boli – osim što plaćaju za valonske bolnice u koje se ne mogu prijaviti za tretman ublažavanja boli – jest da dobar dio današnje francuske jezične zajednice u glavnom gradu čine Flamanci, koji su se polako naseljavali nakon proglašenja samostalnosti Belgije (1830) i malo po malo preuzimali otmjeni jezik velikog susjeda, romansko svjetlo u germanskom mraku Europe, te sustavno zaboravljali da vlastitu djecu i unuke održavaju u bilingvalnom modusu.

Kulturološke krađe su nešto s čime svi Belgijanci, bez obzira na zajednicu kojoj pripadaju, imaju iskustva. Pogledajmo samo slučaj s francuskim prženim krumpirom – french fries, fritten ili pommes, kako vam se sviđa. Ako u Bruxellesu pokušate naručiti french fries (već isprobano!), odmjerit će vas vrlo čudnim pogledom, a kada vas posluže, reći će uz glasnu artikulaciju s naglaskom na prvoj riječi: “Belgian fries, madame!” Belgijanci do te mjere doživljavaju prženi krumpir kao domaću invenciju da je nacionalni, unatoč tako upečatljivom belgijskom doprinosu svjetskoj kuhinji, pa i gotovo jedini ujedinjujući faktor između dvije zajednice. Kada su, primjerice, u veljači ove godine građanske inicijative na ulicama Belgije organizirale proteste zbog neodgovornosti političkih stranaka u pregovorima o formiranju federalne vlade, bilo je nekoliko vrlo kreativnih pristupa poblematici. Nekada se skidalo do gola (studentski protesti!), s porukom da se “na golom tijelu ne vidi je li flamansko ili valonsko”, nekada se išlo u takozvane fritten-demostracije: tko dođe, dobije besplatnu porciju belgijskoga prženog krumpira. Objašnjenje organizatora: belgian fries jedini je simbolički ujedinjujući moment dviju separiranih nacija, jedini element na zasad praznoj listi federalnog nacionalnog ponosa. Šteta ga ne iskoristiti.

I tako, neki su se skidali do nacionalne neprepoznatljivosti, neki su jeli prženi krumpir ne bi li pokazali koliko im valonsko i flamansko političko natezanja ide na živce, a treći su nosili transparente s natpisom: “Sex for War: Belgoslavija”. Sve skupa nije pomoglo mnogo. Belgija je ostala bez vlade punih 535 dana, postavila u tom smislu svjetski rekord, te se po trajanju federalnoga egzekutivnog bezvlašća svrstala čak iza Iraka, iako se nije mogla pravdati neokončanim ratom na vlastitom teritoriju.

Pouzdanih povijesnih izvora o tome kako je belgijski recept odjednom otišao u svijet kao francuski ili kako to da su belgijski seljaci počeli pržiti krumpir u dubokom ulju u vrijeme kada se ta namirnica još nije ni udomaćila u Europi a ulje je bilo previše dragocjeno na seoskim trpezama da bi ga se tek tako razbacivalo, nema: izvjesno je samo da Belgijanci kao nacija u nastajanju, ili u drugom pokušaju nastajanja, zaista imaju pred sobom i iza sebe otežani proces etnogeneze, ako je jedini ujedinjujući simbol na koji se mogu pozvati prženi krumpir! Zlobnici bi rekli da se čitava belgijska kuhinja služi francuskom kvalitetom i njemačkom kvantitetom, znači i masno i puno. Ima tu nečega, ali su zato cijene u Bruxellesu autohtono belgijske.

.