2 tjedna luđačkog PMSa i ja više službeno ne mogu.
A menga jednostavno ne želi doći, mrcvari me polagano, kap tu, kap tamo, ali nikako da krene i riješi me više ove muke.
Majkemi ne mogu više, poludit ću, ubija me.
Sve je tu, imam prišteve, koža mi se masti, nakupila sam vodu, podbuhla, trbuh i krsta me bole, bezvoljna, depresivna i cijeli svijet mi nezamislivo ide na kurac.
Jedan tren me obuzme nezamisliva unutarnja agresija, ne mogu to opisati, ide iz neke divlje, agresivne, žestoke srži moga bića, plaši me, želim urlikati, divljati i ubijati. Nisam ni izbliza takva inače i teško ovo podnosim, nemam alata za nositi se s tolikim bijesom, iz kože bih si iskočila da mogu.
Onda plačem, danas sam se rasplakala jer je muž morao na posao, a jučer zato jer sam se opekla na batak. I onda tulim i jecam, ne mogu se zaustaviti i na što god da pomislim u tim trenutcima /nogometna utakmica/politika/mačići/ samo me tjera u još jači plač i onda u krug. Pa da popizdiš. A najgore od svega, svjesna sam se i kao da normalna Molly sa strane gleda ovu luđakinju i misli si, pa dobro, koji ti je kurac.
Žderem i ne mogu se zaustaviti: McDonald's, KFC, pekara, bureci, čips, kolači, čokolade, krofne, bomboni, čokoladno mlijeko, cola, sve proždirem i ne mogu se zasititi, sve mi stane i ne pozli mi kakve god opscene gurmanske orgije izvodila, bitno je samo da je junk.
I onda čujem ili pročitam nekoga kako pun sebe tvrdi da je PMS izmišljotina kojom lude babe pravdaju svoje mušice. Pa krvi bih ti se napila, govno pretenciozno, evo ti na pola dana moj PMS, pa onda seri, mamicu ti bezobraznu.
Evo opet grčevi. Ne mogu više.