Mislim da to može komentirati netko tko je to prošao... mislim da taj osjećaj ne može razumjeti netko tko je to pročitao u nekom udžbeniku psihologije.
A i tada moraš uzeti u obzir da smo svi mi ljudi različiti...
*********************************************
Ne može se o tome pričati bezdušno, kao da riječ o nekoj statistici...
to su vrlo duboki, kompleksni osjećaji... koji zadiru u dušu...
probiju te do same srži....
*********************************************
Mislim da je od svega najteži dio bilo moje nastojanje da to nekako zaboravim, da samoj sebi oprostim. Iako se na nekom globalnom nivou nije definiralo da li je abortus legalan ili ne (što opet ovisi o tome da li ćemo ga definirati ubojstvom ili ne itd...)
ja sam to doživjela kao oduzimanje života svojem djetetu.
Imala sam 18 godina, zatrudnjela s prvim dečkom.
Na vijest da sam trudna obuzela me je panika, strah...
Htjela sam što prije ponovo vratiti svoj život, svoje snove, svoje planove.
Na dan abortusa plakala sam na kauču. Satima. Molila svoje dijete da mi oprosti. Nisam imala ništa u to vrijeme. Ni stan, ni posao, ni neku konkretnu titulu, ni dobrog oca za to dijete.
A ipak danas mislim da sam imala ono najvažnije... ljubav...
Godinama sam se lječila osjećaja krivice. Zašto sam bila tako naivna i glupa i dozvolila da mi se to uopće desi,
zašto sam pobacila,
da li sam mogla drukčije,
kakav bi sada bio moj život....
Imam dvoje nećaka. Gledam ih i obvezno pomislim "tko zna kakvo bi bilo moje dijete..."
A onda nekako dignem glavu, udaljim to od sebe. Bit ću sretna jednog dana, kada budem mama.
