|
Vidim da su neki spominjali sutnji zenskih udruga i civilnog drustva o temi silovanja u ratu. Upravo su brojne zenske udruge koje su se pojavile pocetkom 90-ih (neke u sklopu mirovnih inicijativa) te koje su govorile o silovanjima i ratu, skupljale podatke o tome te, sto je bilo primarno, radile izravno sa zrtvama (i izbjegicama opcenito), bez obzira na nacionalnost.
B.a.b.e. su osnovane tek '96., ako se ne varam. Krajem 80-ih pojavljuju se prva sklonista za zene zrtve nasilja i javlja se svijest o nasilju nad zenama. To je ovdje vazna jer su isti ljudi i iste udruge bili oni koji su prvi reagirali na silovanja. Osim toga, tema je bila jako zanimljiva i atraktivna medunarodnoj zajednici i medijima.
Spomenuta je novinaka koja je prenijela stav nekog ministra da je o tome bolje sutjeti. Tko god to bilo, u sklopu onoga sto se dogadalo za vrijeme rata, ne zacuduje me takav odgovor. Nije tesko vjerovati zasto se tek sada govori vise o silovanjima muskaraca u ratu. Pa kako bi tek to djelovalo na javno misljenje i sliku ratnika koju je njegovala politicka propaganda? Silovanja su sluzila za manipulaciju ljudima. I tada su, kao i danas, neki zeljeli na jeftin i jadan nacin pokupiti politicke poene. Mislim da treba toga biti svjestan i imati suosjecanja prema svim zrtvama rata i seksualnog nasilja, bez obzira na to koje nacionalnosti bile zrtve i pocinitelji.
Zasto zene o tome se zele govoriti? Neke sigurno zbog predrasuda (kao sto ne zele govoriti ni o silovanju koje se dogoditi u vrijeme mira), zbog osjecanja ranjivosti... Ima dosta istrazivanja i svjedocanstava o ratu i silovanjima. Koga zanima, neka potrazi knjigu Seade Vranic „Pred zidom sutnje“ u kojoj su skupljeni svjedocanstva zrtvana silovanja u ratu, zena i muskaraca raznih nacionalnosti.
|