[Freelancer77]

Evo, kako da započnem ovaj post...započet ću ga svojom pričom. Nekako smatram da sam dužan postati ovdje jer sam prošao kroz vrlo gadne stvari, što se tiča bullyinga.

Započet ću svojim doseljavanjem u kvart. Kada sam se doselio, sve je bilo ok, počeo sam ići u školu. No ubrzo se pogoršalo. Okolina me nije prihvatila jer sam bio drugačiji. Mojoj obitelji nije bilo ništa bolje. Ja sam inače iz BiH, kao i moja obitelj.

Kada smo se doselili u kvart, ljudima smo nekako smetali. Stalno su nas pitali što smo se doselili ovdje, uvijek nam govorili da ne spadamo ovdje, i da tu nemamo što tražiti. Dobivali smo prijetnje smrću, nazivani smo četnicima i vrijeđani od strane ljudi kojima nikada ništa nažao nismo učinili. Mi nismo bili nikakvi četnici, niti srbi, kao su nas zvali i vrijeđali. No to ih nije bilio briga - bili smo drugačiji i prema tome bili smo mete. Nakon nekog vremena, moji roditelji su se izborili za svoje mjesto u tom društvu, i više nisu imali puno problema. No sve je to trajalo dugo. Tada mi je bilo 8 godina. Što se tiče moje obitelji, više ih nitko nije dirao i većina je bila prijateljski raspoložena prema njima, a moji su roditelju uspjeli ostvariti prijateljski odnos sa susjedima i tako to. I sve je bilo ok.

Tu završava priča mojih roditelja, ali počinje moja. Sa 11 godina sam teško obolio. Epilepsija. Prilično gadan slučaj. Dobivao sam napadaje koji bi me na nako vrijeme ostavili paraliziranim, te se uopće nisam mogao kretati - nijedan dio mog tijela nije bio pokretan, bio sam 100% paraliziran. Paraliza bi nestala kada bi nestao napadaj, a napadaj je znao trajati možda 4-7 sekundi, što ne zvuči stračno, no napadaji su se znali događati vrlo često, otprilike 200-tinjak napadaja dnevno, ako ne brojimo one koji su se događali preko noći.

I tako je to počelo. Isprve sam dobivao batine jer sam bio hercegovac. onda zato što su neki msilili da sam srbin (a nisam). Dobivao sam batine jer im se nije sviđao moj naglasak. Nije im se ni sviđala činjenica da sam bio odlićan učenik. Kada sam postao bolestan, imali su još jednu izliku da me istuku skoro svaki dan, dami se smiju i da me ponižavaju.

Znao sam se boriti - trenirao sam borilačke sportove prije nego sam obolio. Doktorica mi je rekla da moram odustati od toga, jer sam teško bolestan, i da je moje stanje vrlo ozbiljno. Rekla mi je da borilački sportovi ne dolaze u bozir, jer bi me jedan udarac u glavu mogao ubiti - toliko je ozbiljno bilo moje stanje. No moje znanje u području borbe bilo je nebitno, jer sam bio bolestan, i nisam nikako smio riskirati udarac u glavu. Izbjegavanje borbe mi je tada bila jedina opcija. No nažalost, to nije bilo moguće...

Puno ljudi u školi me je poznavalo, kao i velik dio kvarta, jer sam za mnoge bio predmet sprdnje. Mnogi su znali da sam bolestan, i znali su da me ne bi trbeali uadarati. No ih nije sprječavalo. Dobivao sam batine vrlo često, a kada ih ne bi dobivao, onda sam bio ismijavan i izrugivan. Dosta su me tukli i dok sam bio paraliziran. Bilo je ljudii koji su me ponekad znali pratiti i čekati dok ne dobijem napadaj i ostanem paraliziran. Kada bi se to dogodilo, onda bi mi radili sve i svašta - od ismijavanja do batina, jer su znali da sam paraliziran i da ne mogu ništa napraviti. Puno ih je znalo ismijavati me i provocirati tako da su me udarali u glavu. A to je bilo samo u školi.

Izvan škole je bila jedna ekipica od negdje 5 ljudi koji su me maltretitali svaki dan, ismijavali me, provocirali, udarali i rugali mi se. Kada bih dobio napadaj, oni bi mi se smijali i zabavljali se na moj račun. Ponekad su me znali ismijavati tako da glume napadaje poput onih koje sam ja imao. Sjećam se jednog incidenta u školi kada me jedan lik izudarao u glavu, a ja sam se srušio na pod i dobio vrlo gadan napadaj. Lik je znao da da imam problema sa zdravljem, ali ga nije bilo briga. Kada sam se srušio, nitko mi nije pomogao. Pao sam na pod i tresao se, a kada sam došao k sebi, nekako sam se ustao i obojica smo završili kod ravnateljice. Nitko mi čak nije ni pomogao da se tada ustanem. Uglavnom sam bio prepušten sam sebi.

Jednostavno sam bio drugačiji i nisu me prihavaćali. Batine, zajebancija, ismijavanje i ponižavanje su mi bili svakodnevnica. Braniti se nisam mogao, jer su napadaji bili prečesti, a dosta se puta dogodilo da usred nekakvog okršaja dobijem napadaj te ostanem paraliziran. Uglavnom sam bio prisiljen izbjegavati te ljude. No na kraju to nije bilo moguće jer su bili posvuda. 5 puta tjedno u školi, a ekipa iz kvarta koja me zlostavljala je živjela odmah do mene, i uvijek su bili tamo. Nikada nisam mogao izaći vani bez da me oni tuku, ponižavaju itd, itd.

Još uvijek se sjećam kako su stalno pokazivali prstom na mene i vikali "epilepsija, epilepsija" i smijali se na moj račun, pogotovo kada sam dobio napadaj. Većinu njih nije bilo briga što sam bio bolestan, to me zapravo učinilo savršenom metom, a za one koji su me dobro znali ja nisam bio ništa drugo nego savršena meta - bolestan, bespomoćan i paraliziran, i uglavnom nesposoban da se branim kako treba. I to je trajalo godinama, negdje 10-ak godina, od kada sa se doselio pa do negdje 19-te godine.

Ali evo, od toga je sada prošlo negdje 6-7 godina. Ja sam izliječen od epilepsije i više nemam nikakve tragove toga, niti fizičke, niti mentalne. No ožiljci su ostali, i još ih danas osjećam kao da se dogodilo jučer. Kada sam bio mlađi, znao sam stalno misliti o tome kako im se želim osvetiti za sve ono što su mi napravili. Želio sam osvetu. Neću lagati - želim je i danas.

Znam što znači imati bliski susret sa smrću - bio sam tamo i doživio sam to na svojoj koži. Te ljude nije bilo briga hoću li umrijeti od njihovih batina, premda je većina njih znala za moju situaciju i za moju bolest. Redovito sam dobivao batine premda su znali da sam bolestan. No jednostavno nisu pokazali nimalo empatije prema meni i tretirali su me kao smeće koje nitko ne želi.

Skoro svake noći, kada bih legao u krevet, znao sam zamišljati kako ulazim u školu i sve te ljude koji su mi naudili, jednog po jednog, ubijam na brutalne načine. Htio sm ih sve pobiti, jednog po jednog. Ali ne brzo, nego polako. Tako da mogu osjetiti moju bol i moju nemoć, da vide što znači biti bespomoćan i slab, da ti nitko ne pomaže. Da vide kako sam se ja osjećao dok sam bio bolestan i slab. Svake noći sam to zamišljao. I ponekada mislim, da nisam to radio u svojim mislima, da bi to napravio u stvarnosti, da bi napravio pokolj kakav se dosada još nije vidio.

Sve su to bili ljudi kojima ja nikada nisam ništa učinio. Većinu njih nisam niti znao imenom, nego samo nadimkom. Nikada im nisam ništa napravio, osim što nisam bio poput njih, što nisam spadao među njih. Bilo je vrlo jednostavno - bio sam drugačiji, a njima se to nije sviđalo. I pokazali su mi to na takav način. Vjerojatno ne moram spomenuti da nisam imao prijatelja...osim jednog lika koji je bio srbin. Družio se samnom jer se nije imao s kim družiti. On je bio tamo samo jednu školsku godinu i više ga nisam vidio, i to je bilo to što se tiče sklapanje prijateljstva.

I tako je to bilo. Batine, ismijavanje, izrugivanje, pokazivanje prstom, omalovažavanje, maltretiranje na sve moguće načine. Samo zato što nisam bio poput njih. Poput životinje u zoološkom vrtu, tako sam se osjećao. Bio sam lokalni freakshow, kao bi se reklo. Ožiljci su ostali. Još uvijek osjećam mržnju i bol, kao da je bilo jučer. Prošlo je 10 godina, i još se uvijek sjećam svega.