[TheSpy]

Sa odmakom koju godinu, odlucila sam napisati svoje tadasnje stanje u nadi da ce netko znati reci sto mi je zapravo bilo.

Dakle, sasvim zdrava i prava, jednog popodneva rucam sama za stolom i odjednom me smlati neka unutarnja nervoza, strah, uzrujanost, i kao da iz stomaka krece neka toplota. Nisam se preznojila po tijelu, ali unutra je krenuo kao neki topli pritisak kao kad jedete vrucu hranu. Skacem od stola, idem u kupatilo, pitam se sto mi je, odvrcem vodu...taj osjecaj je tu, ja panicim jer ne znam sto se desava...krenem plakati, tekuci mlaz vode mi kao pomaze ali sam i dalje u tom nekom ludilu. Krenem se tusirati, to ne popusta, doslovce na glas u plakajucem stanju govorim ''sad uzmi losion za tusiranje, nanesi, isperi...''samo da sam fokusirana na to sto radim svom snagom i da me ovaj nemir prodje.

Tusiranje ne pomaze, izlazim napolje sto je brze moguce, hodam kao sumanuta, taj nemir je neopisiv. Pratilo me to cijelo vrijeme, zujala bih gradom jer me bilo strah biti u kuci sama. Sve se ponavljalo mjesecima, kuci nisam mogla bivati dugo jer me ubrzo spopadne taj osjecaj, hodala sam vani kao ludjakinja satima i satima, noge trne od umora ali me je to jedino odrzavalo, da tako kazem.
Isla sam na hitnu, pregledali me, sva uredna. Pitali me imam li anksioznost, ja velim da nemam. Nikad to nisam imala niti sam znala kako izgleda.

Nakon tog kad bi me opet sastavilo, ponavljala sam sebi da sam pregledana i zdrava i da mi nije nista i da je sve ovo nesto u mojoj glavi. Znala sam doslovno u tom stanju hodati ulicom u krug gdje se nalazi hitna sluzba da sebi stvorim neku sigurnost ''tu je hitna, smiri se, ako ti krene gore samo uleti tamo'' i ponavljala sebi ''nije ti nista saberi se..''
Imala bih i vertigo u glavi obicno u jutarnjim satima, kao da cu se onesvijestiti, kao mamurluk ili blago pijanstvo, bilo me strah i busem se voziti od tog neobjasnjivog nemira, ali sam se vozila i sebi govorila ako dodje do momenta neizdrzljivosti mozes izaci u svakom casu. Vrata sobe u kuci su morala biti otvorena, inace ranije nisam imala problem spavati u zatvorenoj sobi.
To je trajalo mjesecima... Cijeli taj period od prvog puta, moram reci a i mogli ste iscitati, da se nisam predala od silnog straha koji mi je klinac, i snagu mi je davalo sto znam da sam zdrava jel, sto znam da se probudim ok i da sam normalna i da je ovo valjda neki psihicki momenat uzrokovan necim, naidje i koji ce proci. U takvom sam stanju svaki boziji dan hodala i hodala vani. Kad me bas puno slozi, nazovem decka samo da je tu na telefonu kao neka sigurnost, kad vidim da me mrvicu popusti prekinem liniju i patim se dalje sama. To i je bila patnja, svaki dan bukvalno prezivljavanje tog stanja.

Spavala sam ok, budila se normalna i onda bi to krenulo. Mjesecima je bilo aktivno, onda budem dobra koji dan pa me opet hvata i sve skupa okruglo godinu dana takvog stanja.
Puno aktivnosti vani, prirode, apsolutno nikakvog stresa i uznemiranja, znam da sam u tom periodu odjebala sve ikad osobe koje su na bilo koji nacin djelovale negativno na mene, da mi ne priuste ikakav stres jer sam mislila da cu otici dovraga.
Smanjilo se nakon godinu a potom i proslo i eto nemam to vise.

Nikad ne znam sto mi je zapravo bilo i sad se uhvatim u razmisljanju sto ako mi se opet desi... ili hoce li se vratiti... trenutno zivim u nekom mirnom periodu zivota bez turbulencija i ok sam.. ali se zapitam ako mi naidje stresni period, zivotne nedace, ovo bi me moglo sastaviti i slomiti..
Je li ovo skolski primjer panicnih napada ili anksioznosti? Citala sam ja o tome ali uvijek gledala optimisticno u listu simptoma i kao ''ma nemam ja pola od tog pobrojanog'' daj ignorisi nije ti nista...
Eto, nisam pametna...