[Velia]

Brala je svojim malim ručicama tratinčice. Pokušavajući napraviti lijepi buket za mamu. Iako se trudila, nikako joj nije uspijevalo da sve budu podjednake dužine. Nije joj baš bilo jasno u čemu griješi. Zašto neke budu tako dugačke, a nekima otrgne samo glavicu te ih ni ne može staviti u buket nego ih baca pored. Ljuta što je opet nešto napravila krivo. Kad bi barem znala što. Zna da joj je mama prošli put kad su ih zajedno brale bila nešto objašnjavala o tome gdje ih treba uhvatiti, ali nije je tada baš slušala. I ljutila se što joj uopće to govori. Kao da ona ne zna brati cvijeće.

Znala je da će mama biti sretna kad dobije taj maleni buketić koji je sada već ispunio cijelu njenu šaku te je jedva uspijevala svojim prstićima obuhvatiti sve cvjetove kako joj ne bi ispali putem. Danas je mami rođendan i ona će je razveseliti ovim cvijećem. I poljupcem. I mama će biti sretna.

Jako voli svoju mamu. Još je uvijek premalena da bi znala da i mame griješe. Njena je jednostavno savršena. Baš kakva mama i treba biti. Tek će kasnije naučiti da mame nisu savršena bića i da čak i kad imaju najbolje namjere, mogu učiniti nešto krivo. Negdje kasnije u životu vjerojatno će i biti ljuta na mamu zbog nekih njenih grešaka koje će i na nju samu imati utjecaja. Sigurno će joj puno toga zamjerati, sve dok sama ne nauči oprostiti joj. Tj. priznati joj pravo da griješi kao i svako drugo ljudsko biće. No, daleko je još to vrijeme. Ona još uvijek u mami vidi cijeli svijet.

I odjednom čuje mamu kako je zove. Primijetila je da je nema u kući i sada je doziva, pokušavajući otkriti gdje je. Trkom se uputi prema njoj. Vidi je kako stoji ispred kuće i doziva je i dalje, zaklanjajući desnom rukom sunce koje joj blješti u oči. I tada je mama primijeti i krene i ona trčati njoj u susret. I uskoro se nađu u zagrljaju. I dok joj mama govori "Pa, gdje si to bila? Vidi kako si se uprljala.", rukom pokušavajući otresti prljavštinu s njene haljinice; ona joj polako pruža ruku s cvijećem i govori: "Brala sam cvijeće za tebe. Sretan ti rođendan." Suze natapaju mamine oči i ona je čvrsto hvata i privlači k sebi i ljubi je bez riječi.

***
Toga dana uvečer gledam te malene tratinčice koje je ubrala i osjećam kako me ponovno ispunjava sreća kao i onoga trena kad mi ih je pružila. Moja prekrasna malena djevojčica. Koja još uvijek u meni vidi cijeli svijet. Kad bi barem moglo zauvijek biti tako. Ali znam da to nije moguće. I znam da ću jednog dana u njenim očima biti obična smrtnica koja griješi, a ne više ona savršena mama koja sam sada.

***
Da, ja sam ta nesavršena mama.
Samo ne još.
Jednog dana.
Možda…