Quote:
kajgod kaže:
heh, baš sam i sam mislio o tome koju riječ na (znate već kojoj) temi, ali nisam htio ići dalje offtopic.
dva su mi pogleda na vrijeme posebno zanimljiva:
1. čisto Einsteinova četvrta dimenzija
nacrta li se dvodimenzionalni graf na kojem umjesto dvije prostorne dimenzije stoje jedna prostorna i druga vremenska (zapravo naprosto: vrijeme), svakome imalo zainteresiranom za Čovjeka postat će neobično zašto se sjećamo prošlosti, a budućnosti ne (iako koegzistiraju).
osobno mi se čini da je to svejedno jer iz kojeg god smjera gledali - ono što pamtimo bi zvali prošlost. gledano iz perspektive fizike: čini se dosta realnim ustvrditi da vrijeme uopće ne teče, nego karakteristika Čovjeka da na različitim položajima na grafu ima informaciju o onome lijevo (ili desno, svejedno) na apscisi (odnosno - znanje o položajima koje je točka zauzimala na ordinati) uzrokuje taj dojam.
2. Heidegger
iliti živimo u prošlosti, malo i u budućnosti, ali najmanje u sadašnjosti. onog trenutka kad nešto mislimo, ta misao je već u prošlosti, a kad namjerimo nešto pomisliti, to tek treba stići.
|
Mislim da živimo samo u prošlosti. Sadašnjost je umom neuhvatljiva. Ono čega um postane svestan već je prošlo. Budućnošću smatramo naše misli, želje, snove o onome što još nije bilo, a možda će biti, ali i te naše misli nisu ništa drugo do impuls u svesti, koji je već 'prošao' onog trena kada smo počeli da ga razmatramo. Sadašnjost bi bila ono iz čega sve (ili 'ja sada' kako je to nitko i ništa nazvao) izvire (pod uslovom da prihvatimo da tako nešto postoji).
Quote:
teško pronalazim opravdanje za stav da prošlost ne utječe na sadašnjost.
svakako je pohvalno ne zamarati se onim što je bilo, nego onim što se može promijeniti, ali kod ontoloskog promisljanja vremena to ispada puka floskula.
|
Naravno da prošlost utiče na ono što nazivamo 'sada'. Ona boji našu sliku stvarnosti.
Moje iskustvo viđenja sebe i sveta bez uspomena je vrlo sablasno.
Opis. 
Takođe, to što se mi nečeg što se dogodilo ne sećamo, uopšte ne znači da nije sadržano u dubini našeg uma. Nekada se uspomene mogu tako živo obnoviti da nas doslovno 'prenesu' u neki tren koji se dogodio godinama ranije i koji smo sasvim zaboravili i to tako živo kao da se dešava sada - gotovo postanemo onaj koji smo bili i doživljavamo iznova sve ponovo u tom kratkom vremenu prisećanja (to mi se često zna dogoditi u snovima).
A kako svi imamo predosećaje i mentalne slike onoga što će se desiti - to možemo zaključiti i da je budućnost podjednako određena kao i prošlost, tj. da ono što mi doživljavamo kao prošlost i budućnost uopšte ne mora zaista 'teći' kroz 'vreme'. Recimo, može se sve istovremeno dešavati, ali nama ne izgleda tako.