Pogledaj jedan post
Old 18.01.2012., 03:00   #117
Pretpostavivši dualitet ljudskog postojanja - kao tjelesno biće (svima je jasno što to znači) i kao duhovno biće (e sad bi se o tome moglo raspravljati) te uzevši u obzir neki općeniti obrazac ljudskog života, možemo zaključiti da: čovjek uvijek teži i kreće se prema ostvarenju potreba i postignuću koje je u skladu s njegovim uvjerenjima. Tjelesne su potrebe nametnute materijalnim postojanjem: izmjena tvari, spavanje, zaštita od narušavanja tjelesnog integriteta, razmnožavanje. Naravno, osnovni cilj materijalnog postojanja je razmnožavanje - pa postizanje tog cilja izaziva najveću ugodu (tjelesnu); ostale aktivnosti doprinose tome da se jedinka dovede u stanje da se razmnoži - stoga i te aktivnosti donose određenu razinu ugode.

Slijede "više" potrebe - sigurnost, pripadnost, ljubav, poštovanje... one su najvećim dijelom rezultat međuljudske interakcije i u svojoj su osnovi uvjetovane također osnovnim tjelesnim potrebama - jer: drugi nam ljudi trebaju da bismo lakše zadovoljili primarne potrebe. Da smo kojim slučajem bića koja proizvode energiju fotosintezom i razmnožavaju se sama sa sobom (dvospolci) ne bismo imali ama baš niti jednu "višu" potrebu - baš ništa od onoga što nas čini "ljudima". Dakle, ljudima nas čini samo to što trebamo pomoć u pronalaženju hrane i obavljanju spolnog odnosa. Ostvarujući ono što osjećamo važnim ostvarujemo svoj "smisao" - vrhunac toga jest orgazam - to je postizanje "tjelesnog smisla" i stoga nas, kako je netko ranije primijetio, "duhovno ne proširuje", ali izaziva najveću moguću tjelesnu ugodu.
Netko će možda pomisliti kako pretjerujem te kako seks ne može biti najvažnija stvar u životu (dobro, definitivno nije, na prvom je mjestu život sam, jer ne možemo se seksati mrtvi) - Freud i kompanija dovoljno su rekli o tome tako da ne bih duljio. To je (žalosna?) istina našeg postojanja.

E sad, smisao duhovnog postojanja nešto je sa čime se većina nema volje, vremena pa ni kapaciteta "mučiti". Ljudi su skloni odrješito i pragmatično postavljati stvari - vrlo često bez imalo propitivanja: to je tako, tako se mora, tako se živi - i uvijek starci ispadaju najmudriji, oni su kao prokljuvili ovaj naš život - ma jesu malo sutra! Velika većina te "mudrosti" razultat je samoopradavanja i pokušaja da se uvjerimo, pred sam kraj života, kako je on imao smisla, kako je bio dobar, bitan i vrijedan... I sve je to u redu ako se ne želite baviti duhovnošću - iz perspektive života zbog zadovoljavanja osnovnih potreba i njihovih "viših" derivata ti su ljudi zaista mudri - jer znaju "kako treba živjeti". Ali ne znaju "spoznati" ništa što ne izvire iz vlastitog reproduktivnog sustava, direktno ili indirektno.

Rekao bih da je najčišći cilj ili smisao duhovnog postojanja spoznati bitak. Koliko god nekome zazvučalo otrcano - sve ove priče o nirvani, reinkarnaciji, transcendenciji, kojekakvim energijama koliko se god na prvi pogled činile zakomplicirane, bave se ponajprije problemom bitka. To su opisi ljudskih pokušaja da se pojmi fenomen vlastitog postojanja. Svatko ima neki svoj način da dopre do tog stanja "potpune spoznaje", ali većina ga nikad ne osvijesti, a kamoli da poduzme nešto kako bi do njega došla. Poneki uspiju, oni koji su se, možda sasvim nenamjerno, zatekli u situaciji koja upravo predstavlja njihov osobni "put". Tako se dogodilo meni. Nije sasvim bez namjere, htio sam biti u situaciji koja je za mene oduvijek bila ugodna i divna, ali nisam ni slutio da ću osjetiti nešto toliko neopisivo snažno i prelijepo - najdivnije što sam ikada doživio, neusporedivo sa bilo čim drugim iz "normalnog" života. Ali ne traje vječno, "vratite se" i vrlo ubrzo počnete misliti o tome kako biste opet "natrag"... To iskustvo vrlo me živo podsjetilo na jako slična iskustva koja sam doživio u desetak, dvadesetak navrata u dobi od 2-6 godine.

I na vlastito čuđenje shvatio sam da su upravo ona velikim dijelom odgovorna za kontinuirano uništavanje mog života... jer takva te iskustva naprosto tjeraju dalje od onoga "kako treba živjeti" i "što su mnogi mudri ljudi rekli" prema nečemu nedefiniranom i nepoznatom gdje je jedino bitno što ti kažeš - a ti baš i nemaš puno korisnoga za reći samome sebi. Jednostavno, život postaje isprazna dosada, bez prave motivacije, bez prave radosti. Sve je nekako "plošno", poput kulise - i onda se izmjenjuju stanja kad si beskrajno jadan i zarobljen u vlastitom nedostatnom umu sa stanjima kada ti se ipak učini da "ovakav život ipak ima smisla" i onda se pokušaš nekako uklopiti i naći "svoj mir i zadovoljstvo" u onome u čemu ga nalaze "drugi ljudi". Ali ipak nemožeš - to nešto je preduboko u tebi. U meni je valjda oduvijek, od najranije mladosti... i što da kažem... neki baš nemaju sreće... ili će ipak naposlijetku sve izići na dobro, postat ću zadovoljan i sretan? Pronaći ću "to" što tražim ili bolje da nestanem! Čini mi se da druge nema.

No, kasno je i neću nikoga zamarati. Iako bih mogao o svemu još puno i naširoko laprdati - ali u tom bi slučaju vjerojatno bilo bolje da otvorim vlastiti topic...

Zadnje uređivanje FridrihLjenčina : 18.01.2012. at 03:15.
FridrihLjenčina is offline  
Odgovori s citatom