|
Meni se taj nastup Yardbirdsa cinio prilicno tragicnim. Nisam znala tko je bend u pitanju i djelovao mi je otprilike uvjerljivo i cool kao onaj zenski bend u 'Beyond the Valley of the Dolls' kad se igraju psihodelije. Doduse, bilo je simpaticno kad se Page unervozio, iako se doimalo kao ustogljeno skidanje Townsenda. Tko je bubuljicavi pjevac?
Ispricavam se na elementarnom nepoznavanju macho rock panteona, ako sam pobrkala kronologiju i protagoniste.
Scena hrvanja sa Jane Birkin je za nijansu preduga i predrvena, po mom skromnom misljenju. Svi uvijek citiraju Birkin iz filma, no Veruschka je u stvari bila utjelovljenje swinging sixties. Iako, moram priznati, Birkin je svoju ulogu naivne ali entuzijasticne nimfete vrlo simpaticno izvela.
Ne znam koliko je prikaz swinging Londona ironican, cini mi se vise da je u pitanju Antonioni kao stranac i promatrac cijele scene. Gluma, cak i Hemmingsova, je poprilicno drvena i nekoliko linija stvarno tesko padaju i izazvale su drugaciji smijeh u kinu nego onaj originalno planiran.
A sto se tice filozofskih implikacija... mislim da je Antonioni prvenstveno stilist. U ovom filmu se navodno udaljuje od egzistencijalne tematike i pocinje preispitivati prirodu realnosti kao takve. Navodno. Moguce. Cini mi se da su mnogo indikativnije rijeci njegovog prijatelja slikara kad govori o interpretacijama i znacenju svojih platna (koja su sva redom pastisi raznih historijskih pravaca). Da se znacenje namece na osnovu nekog detalja, tek u retrospektivi. Ali, kao sto se kasnije dogodi sa jedinom preostalom fotografijom, kad se detalj predimenzionira i izvuce iz konteksta, gubi svako znacenje. Vrlo uspjesna apriori obrana, cini mi se, sa Antonionijeve strane. Kao i ta sto se ovaj put sakrio iza fotografskog objektiva u svom besramnom voajerizmu i eksploatiranju zenske forme.
|