[Nesretan]

Počelo je u listopadu, upravo u vrijeme kada smo planirali da se vjenčamo, "kada dunje zamirišu", kako je govorila Lana. U posljednjem i najgorem stadijumu sve se odvijalo tako brzo da nisam znao gdje sam. Za samo nekoliko tjedana Lana je ostala bez kose, mršavila je nepojmljivom brzinom, a oko njenih očiju, u kojima više nije bilo sjaja, širili su se podočnjaci koji su podsjećali na dvije hrpice pepela koje ostaju na zgarištu. - Da li si znao? - upitala me je jedne večeri dok sam sjedio kraj njene postelje. - Znao sam - rekoh tiho. - Hvala ti što nisi pričao o tome. Hvala što si mi uljepšao život... hvala ti za sve - pomilovala me je po obrazu, a potom smo oboje počeli plakati. Bile su to njene posljednje riječi. Lana je željela da umre u svom domu, ali nije bilo tako. Te noći pala je u komu pa je prebačena u bolnicu. Nikada mi neće biti jasno kako sam poslije toga ostao pri zdravoj pameti. - Ima li šanse da se ikada probudi? - upitao sam doktora Žarkovića. - Neće se probuditi. Ona nije doživjela prometnu nesreću, ovo nije povreda, ovo je bolest koja odnosi život. - A da li je istina da ljudi u komi mogu da čuju ono što im se govori? - Neki tvrde da mogu, neki da je to zabluda. Ako osjećaš potrebu da to učiniš, neka tako bude - opet me je potapšao po ramenu i krenuo niz hodnik. Kraj Lanine postelje proveo sam duže od mjesec dana. Naravno, dolazili su i njeni. Zatvoren između četiri zida, gubio sam pojam o vremenu, a kući bih odlazio tek da se istuširam i presvučem. Želio sam da ostanem kraj nje sve dok njen puls kuca iako joj je život održavan pomoću aparata. I pričao sam, usta nisam zatvarao. Pričao sam joj o svom djetinjstvu, nestašlucima, čitao sam joj knjige koje je voljela, čak sam pjevao pjesme koje je voljela. I, mada ju je bolest drastično izobličila, uvijek sam joj govorio da je ona moja uspavana ljepotica. Priznajem, nadao sam se da će moja ljubav učiniti čudo i, kada bi me savladao san i kad bih se potom poslije nekog vremena trgao, ispitivao bih njen izraz lica i njene ispružene ruke. Tražio sam i najmanji dokaz da se pomjerila bar za milimetar, tek da mi da do znanja da joj je drago što sam tu i da zna o čemu joj pričam. S druge strane osjećao sam da je sav moj trud uzaludan. Možda moje prisustvo nije bilo baš sasvim nepotrebno, ali sve ostalo bilo je užasno razočaravajuće i deprimirajuće. Lana je umrla u trenutku kada sam joj po ko zna koji put pjevao "našu" pjesmu, a da li me je čula, ne znam. Možda mi je poslala znak preko one ravne, beskonačne crte na ekranu koji je pokazivao rad njenog srca. Zašutio sam, samo sam za trenutak osjetio neopisivi strah, potom sam je poljubio u vrh nosa, izašao iz sobe i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je bilo umorno, ranjeno i smrvljeno.

Nikada neću shvatiti kako sam preživio dan Lanine sahrane. Možda tako što u tom trenutku nisam želio da je žalim, već sam razmišljao o nama. Ipak smo uspjeli da "sastavimo" četiri godišnja doba. Sreli smo se u proljeće, kada su mirisali jorgovani, žarko ljeto samo je rasplamsalo našu ljubav, zastali smo u vrijeme kada je trebalo da se vjenčamo (onda kada su dunje mirisale) i, mada Lana nije vidjela prve pahulje svoje posljednje zime, bila je tu, među nama. Ipak, nije dočekala Novu godinu, ni kraj zime. U trenutku kada je grumenje promrzle zemlje počelo da pada po kovčegu, zagrmjelo je. Usred prosinca. Znao sam da postoji spona između mog i njenog svijeta. Podigao sam pogled prema nebu i prošaptao: - Znam, upravo si sada otvorila vrata raja. Čekaj me, uspavana ljepotice, jednom ću sigurno doći. Nisam se obazirao na gurkanje i zaprepaštene poglede. Možda su mislili da sam lud, možda sam u tom trenutku zaista bio izgubljen, ali volio sam je toliko drugačije od ostalih. Možda sam upravo zato želio da budem jak, a suze su same krenule tek kada su ljudi počeli da se razilaze.Odlazili su u grupicama, svatko je imao rame za plakanje, jedino sam ja koračao sam. Izgleda da mi je tek tada doprlo do svijesti da više ništa neće biti isto, da je moja uspavana ljepotica zauvijek otišla i da ću dugo, veoma dugo koračati ovim svijetom sam.

Od tada su prošle 4 godine, a ja sam još uvijek sam. Iako Lana i ja nismo bili vjenčani, jednom smo se zakleli da ćemo se voljeti dok nas smrt ne rastavi. Eto, rastavila nas je, ali ja je još uvijek volim, ne želim i ne mogu protiv svojih osjećaja. Tko zna, možda ću jednom imati svoju obitelj, ali se svakako neću oženiti u vrijeme kada zamirišu dunje, neću imati troje djece, ni kućicu u cvijeću jer, o tome sam mogao maštati samo s Lanom i zato ne želim da je izdam. Možda ću i voljeti, ali samo jednom polovicom svog srca. Ona druga otišla je s Lanom, zauvijek.
KRAJ