Ženo (ajme, mijenjaj nick,
imala sam jednu kokoš u bivšoj firmi, svima nam se uvijek obraćala sa "Ženo!" dramatičnim tonom, jeza me hvata kad je se podsjetim
), ja sam odrasla u obitelji u kojoj fizičkog nasilja nije bilo, ali nam zato psihičkog nikad nije usfalilo. Moj otac je bio šampion, nenadjebiv... genij vrijeđanja, potcjenjivanja, ponižavanja... I ja sam od onih koji su molili matere da odu.
Ali to nije važno.
Ono što ti želim reći je: pusti prepucavanja. I Nemam pojma i Angel su ti htjele dobro, samo svaka na svoj način. A nekad je i verbalni šamar zaista način da se nekoga osvjesti. Ja razumijem i da si ti sada osjetljiva, defanzivna, da se želiš nekako opravdati sama sebi i drugima za sve što si pretrpila, a sada shvaćaš da nisi trebala. Ali pusti to. Važno je da si sada shvatila da si zlostavljana i da konačno (nadam se) počinješ razmišljati o odlasku kao (jedinoj) opciji.
Jer on se neće promijeniti, to ti je jasno. On ne vidi potrebu, ni razlog da se mijenja. Naročito zato što mu je i uz takvo ponašanje do sada sve zapravo prolazilo.
A ostaneš li s njim, ti ćeš mu zapravo potvrditi da se on može ponašati kako hoće, da te može tući, vrijeđati, valjati u blatu, sve će ostati isto.
Ako zaista odlučiš otići, uvijek postoji i način i kamo. A netko iz ženske mreže će ti sigurno pomoći i da nađeš neki posao, da se financijski osamostališ.
Samo nemoj govoriti da ostaješ s njim zbog djece. I nemoj čekati da ti djeca kažu: mama, zašto ga ne ostaviš. Jer onda je najčešće već kasno.