|
Prije nekog vremena je moj djed doživio moždani udar i više nije mogao hodati. Proces silazne putanje što se tiče njegove pokrenosti je trajao duže vrijeme (prvobitno više nije mogao po penziju ići pa smo ga prebacili na poštara, onda je išao samo po kvartu po novine i hranu. Onda više nije mogao ni to pa se kretao samo po stanu i komšija mu je donosio sve potrebne namjernice, mi ga obilazili stalno, dok nije skroz pao s nogu).
Cijelo to vrijeme ga je mama upozoravala da će doći dan kada će morati u dom. Tim više jer ona nije u istom gradu gdje i on, jedino je dijete koje je ovdje, radi... Nije želio slušati. Neće se to njemu desiti.
Kada se desilo moralo se hitno reagovati. Trebao je stručnu njegu. Više nije postojala nikakva šansa da se oslanja isključivo na našu pomoć.
Već neko vrijeme je u domu. Obilazeći njega upoznala sam tu još mnogo štićenika i svi su doslovno ISTI. Egocentrični, izmišljaju, gledaju samo sebe i troše vrijeme kako bi smišljali jeftine manipulacije, lažu... Djeca željna pažnje konstantne, ali djeca kojoj se ne može ništa jer iza njih stoji životno iskustvo. Prilično nezgodna situacija i kombinacija.
Očuh je skužio kakvim se trikovima služi i mami provlačio pametno kroz uho to od početka. Mama to nije bila u stanju uvidjeti od emocija, svaki put kada mu ode kući stigne nikakva, emotivno skrhana, slomljena... Obzirom da nije išlo da joj naglo kaže kako stvari stoje jer bi joj izazvao revolt i djelovalo bi kao da je stavlja pred čin biranja on joj polako, mic po mic, provlačio kroz uši i ukazivao na njegovo ponašanje i kako bi se valjalo postaviti.
Poslije par mjeseci sve se stabilizovalo. On i dalje zanovijeta ali to ne utiče na mamu u toj mjeri, naučila je razlučiti i voditi svoj život.
Ne znam da li žena od autora nije svjesna šta joj majka radi ili jeste. Ako nije možda bi ovaj primjer pomogao. Ako jeste onda ne znam šta bih rekla na namjerno ugrožavanje braka. Roditelj je roditelj, ali treba znati razlučiti neke stvari.
|