Quote:
Marica Carica kaže:
Meni je ovo sto ljudi pisu uzas zivi. U oba smjera: i ocekivanja roditelja od djece. I ocekivanja djece od roditelja.
Od roditelja si dobio samo zivot. Niti njima, niti tebi to ne daje bas nikakvo pravo. Ni na sto. Zato se za sebe treba brinuti sam i ne ovisiti o nikome. Biti samostalan, odrastao, najnormalnija stvar uzivotu.. Takvi cisti odnosi postede vagon zivaca.
|
Kada si sa roditeljima u dobrim odnosima i pomažu ti kroz godine onda ta očekivanja više nisu očekivanja već podrazumijevanja. Tu čak ni ne vidim djecu odgovornu već njih. Daju prevelike riječi za koje nisu dobro promislili. Znam puno roditelja koji grade, dograđuju, uređuju kuću s namjerom/podrazumijevanjem da im netko od djece tu živi, a kamoli što im nude da si mogu, ako ima prostora, sami nešto napraviti. Kažu da dok mogu budu pomogli, još se uvrijede ako se slučajno odbija, kakti nerazumno je trošiti novce bezveze drugdje. I onda eto, kao u autorovom primjeru, imaš medvjeđu uslugu jer do problema dođe, pravno se ne riješi što koga pripada (jer eto nema potrebe, opet se podrazumijeva pa i naglašava da to ostaje ionako djetetu) i sl.
Ako od roditelja ne dobivaš kroz odnos dojam da imaš siguran dom i oslonac nećeš ništa ni podrazumijevati/očekivati. Gledat ćeš kako da se sam snađeš. Još mi to ispada najpoštenije, jest teško tako odrastati, ali barem u startu znaš sa čime možeš ili ne možeš računati i stvaraš si sukladno tome.