Quote:
Sedmica kaže:
He, he... pa on je samo upozorio muškarce da ne ulaze u brak s cvijećem, koji zaručnik donosi nevjesti, već i sa korijenom koji je ženina neman, a koji se ne vidi a vidjet će se u braku. Malo je demaskirao stvari, a na nekim mjestima ih samo postavlja niti ih se ne trudi rješavati. Nisam baš upućen u filozofiju, je li to on slijedi liniju Schopenhauer, Nietzsche u vezi žena?
|
Mislim da je njegovo osobno iskustvo zaslužno za sigurnost kojom iznosi neke svoje poglede na ženu u odnosu na cvijet kao nešto čisto i ljubavno, puno vjere, ljepote i nevinosti / duše /. Pa tako on ustvari ne misli na korijen kao ono nevidljivo u ženskoj naravi što prikriva krunica cvijeta/ lice nego uopće odriče svako srodstvo između cvijeta i žene. On tu govori o
sebičnosti kojom na jednom mjestu uspostavlja najveće razlikovanje između jednog i drugog, gdje "sebičnost" cvijeta opravdava održavanje vlastitog bića, dok:
one osobine od kojih se čovjek razjari, od kojih se oneraspoloži, slomi, i konačno, koje ga lišavaju najveće ljepote života ne proizilaze iz ženina prirodnog nagona za samoodržanjem, nego
službe zlih Moći koje su izvan nje ( a što si i ti napisao u svom citatu ).
Svoje iskustvo s tim opisuje sam:
Tijekom cjelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimonion štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost.
Ne bih htjela sad nešto posebno komentirati upravo na ovu temu, ali ne znam što bi to bilo,
služba zlih Moći koje su izvan nje?
Da li to možda korespondira s Baudleaireovim, da se u zlu nalazi sva pohota i kako ljubav uveliko sliči torturi ili kirurškom zahvatu? ( ali naravno, ne mislim kako Baudleaire ovim govori što je ljubav nego upravo ono što ona nije, potencirajući to na ovaj način ).
Pa u tom smislu možda treba shvatiti i Hamvasove nalaze. Oni se takvi kakvi jesu ističu upravo na podlozi one vedrine koja čini potku njegove životne filosofije i poetike kojom su protkane ( barem one koje sam čitala ) sve njegove knjige, pa možda s toga više nego o onome što jest, upućuju na ono što nije. Ali što se može zadobiti ( dodajem ja
).