Pogledaj jedan post
Old 02.10.2003., 18:19   #15
Edgar Allan Poe
Ponoci sam jedne tuzne proucavao, slab i snuzden,
Neobicne drevne knjige sto prastari nauk skrise-
Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajuci tiho, tise,
"Posjetilac", ja promrmljah,"sto u sobu uci iste,
Samo to i nista vise".
Ah, da, jos se sjecam jasno, u prosincu bijese kasno;
Svaki ugarak sto gasne, sablasti po podu rise.
Zudim vruce za svanucem - uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli sto me muce - jer me od NJe rastavise
Andjeli, sto divnu djevu zvat Lenorom nastavise
Tu imena nema vise.
Od svilenog tuznog suma, iz zastora od barsuna
Nepoznati, fantasticni uzasi me ispunise;
Da utisam srce svoje, ja ponavljam mirno stojec:
"Posjetilac neki to je, sto u sobu uci iste -
Posjetilac kasni koji mozda trazi zakloniste -
Eto to je nista vise."
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah, nego rekoh:
"Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stizem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tise;
Gotovo vas nisam cuo" - i vrata se otvorise -
Mrak preda mnom, nista vise.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plasim se i cudim;
Ah, ne moze smrtnik snove sniti sto se meni snise!
Al nevina bje tisina, znaka nije dala tmina,
S mojih usta rijec jedina pade poput kapi kise,
"Lenora" prosaptah tiho, jeka mi je vrati tise,
Samo to, i nista vise.
U svoju se sobu vratih, dok u meni dusa plamti;
Nesto jaci nego prije udarci se ponovise.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam caskom sto je, kakve se tu tajne skrise.
Mirno, srce. Da vidim kakve se tu tajne skrise -
Valjda vjetar, nista vise."
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven udje Gavran, sto iz drevnih dana stize,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu dize
I na kip Plade sleti, sto se iznad vrata dize.
Sleti, sjede, nista vise.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj dise.
"Nek si osisana ptica", rekoh "nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, sto sa Nocnog zala stize,
Kako zovu te na zalu Hadske noci, otkud stize?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
Zacudih se tome mnogo, sto crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne rijeci malo sto mi objasnise.
Al priznati mora sva'ko, ne dogadja da se lako
Da ziv covjek gleda tako pticu sto se nad njim njise,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu sto se njise,
S tim imenom "Nikad vise".
Gavran sam na bisti sjedi; tek te rijeci probesjedi,
Bas kao da cijelu dusu te mu rijeci izrazise:
Vise niti rijec da rekne - vise ni da perom trepne -
Dok moj sapat jedva jekne:"Svi me drugi ostavise,
Pa ce zorom i on, ko sto nade vec me ostavise".
Tad ce ptica:"Nikad vise".
Muk se razbi, ja zatecen, - na odgovor spremno recen -
"Nema sumnje" rekoh, "to je sve mu znanje, nista vise,
Rijec od tuzna gazde cuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duz puta, pa mu sve se pjesme slise,
Tuzaljke se puste nade u jednu tegobu slise,
U "Nikad - nikad vise".
Ali mi i opet Gavran tuzne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjac prekrit plisem:
Tu u meki barsun padoh, povezivat maste stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu pise
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu pise
Kada grakce:"Nikad vise".
Sjedjah trazec smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, cije zarke oci srz mi srca oprzise.
Predan toj i drugoj masti, pustih glavu mirno pasti
U taj barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Sjest u barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise
Ona nece nikad vise.
Tad ko da se uzdah zgasnu, cudni mirisi me zapljusnu.
Zacuh lagan hod serafa,koji kadionik njise.
"Bijedo", kliknuh, "Bogu slava! Andjelima te spasava,
Salje travu zaborava, uspomene da ti zbrise!
Pij, o pij blag nepente, nek Lenori spomen zbrise!"
Rece Gavran:"Nikad vise".
"Proroce, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok!
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbacise
Sama al nezastrasena usred kraja urecena,
U dom opsjednut od sjena, reci mogu l' da me lise
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me lise?"
Rece Gavran:"Nikad vise".
"Proroce, kog radi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Neba ti, i Boga, po koj obojci grud nam dise,
Smiri dusu rastuzenu, reci da l' cu u Edenu
Grlit zenu posvecenu,Lenora je okrstise,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju andjeli mi skrise".
Rece Gavran:"Nikad vise".
"Rastanak je to sto kazes", kriknuh, "ptico ili vraze!
U oluju bjezi, na zal Hadske Noci otkud stize!
Niti pera ne ispusti ko trag lazi sto izusti!
U samoci mene pusti! - nek ti trag se s biste zbrise!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun sto srce sise!"
Rece Gavran:"Nikad vise".
I taj Gavran postojano, jos je tamo, jos je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, sto se iznad vrata dize;
Oko mu je slika ziva oko zloduha sto sniva,
Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu rise;
Moja dusa iz te sjene, koja se na podu rise,
Ustat nece nikad vise!








Charles Baudelaire :


ALBATROS

Cesto za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drže ih ko vesla postideno, cedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
Gilad Pellaeon is offline  
Odgovori s citatom