[Cijanid]

U zadnje vrijeme si prilično sa ovime razbijam glavu i na žalost sve više dolazim do poimanja toga da nakon smrti nema možda ničega.
Ovaj topic niti nije možda usko vezan uz religiju, već uz istinu. No što istina jest? Molim sve neka mi ne citiraju Bibliju jer to mi je sve samo ne nikakav dokaz da nešto postoji. Sve ljudske halucinacije, lažne slike na kojima su navodno ukazanja duhova, razna prikazivanja Marije i slične stvari mogu biti velika glupost i izmišljotina.

Znam da je jedan znanstvenik čak objavio knjigu gdje tvrdi da čovjek u mozgu ima jedan centar koji mu služi za vjerovanje u Boga i nadnaravno jer pošto je čovjek inteligentno biće, te samim time suočen sa strahom od potpunog nestanka i smrti, te da bi to podnio u mozak mu je ugrađena ta percepcija koja mu daje nadu i vjerovanje u te bedastoće kao što su Bog i vječni život.
Je li Isus zbilja uskrsnuo? Ja sam prije neki dan rekao svojoj frendici: ako je zbilja živ da bih u to vjerovao trebao bi doći pred mene i trebao bih mu staviti ruke na ranu da mu vjerujem. To je to jer ovo su zbilja ostalo sve sranja.
Vjerovao ja ili ne, istina će ostati istina. Ako je istina da poslije fizičkog života ima nešto onda će tako i ostati bez obzira na moju vjeru kao i ako iza ovog života nema ničega.

No ako nema ničega na to se ne treba gledati kao na smrt već kao na nepostojanje. Kao što nismo postojali niti prije rođenja, nećemo postojati tako niti nakon smrti fizičkog tijela jer mi tad nismo mrtvi, već jednostavno ne postojimo. Glupo bi bilo gledati u kamen na cesti i reći: "gle, taj kamen je mrtav" ili "taj kamen je umro", no nije, život u njemu jednostavno ne postoji, te tako niti mi nakon smrti nećemo biti mrtvi, već će biti kao da jednostavno nismo nikada postojali. Nećemo ništa znati, niti išta osjećati, biti ćemo obično ništa, najobičnije nepostojanje. Eto, to bi moglo biti i to.
Ništa me ne upućuje na to da nakon života nešto zbilja postoji, no ako netko smatra da ima dokaz da postoji nešto ili ako je nešto doživio neka slobodno piše.
Ja u zadnje vrijeme kada idem spavati i kada sanjam prolazim kroz neke čudne psihičke mijene i emocije i u trenutku svog buđenja često se budim sa nekakvim osjećajem "smrti" koji kao da mi jasno želi dati do znanja da nakon smrti nema ničega. Čudno je opisati taj osjećaj. Jednostavno u tome trenutku smrt kao pojam postane mi nešto istovremeno strašno i nepojmljivo, a odjednom nešto i tako razumljivo. Pomislim tada na ljude koje volim i nestvarno mi je da bi oni mogli prestati postojati, no preočit mi je osjećaj da će prestati postojati. Taj osjećaj mi je sve češći i javlja mi se zadnjih par godina često za sna ili polusna. Glupo ga je opisivati jer ga niti sam sebi ne mogu opisati.
Jednostavno gubim vjeru i nadu da nešto nakon smrti postoji i da smo zapravo samo nesretan sklop kozmosa, a najveća greška kozmosa je to da smo stvoreni sa umom i razumom koji se ne može nositi sa težinom i strahotom nepostojanja koje nas sve očekuje.