ono kad ti je dosta da gledaš uokolo (pogotovo sad po ovom sunčanom vremenu) "sretne" parove kako se hihoću i smijulje i svi su veseli i zaljubljeni i samo nebo im je granica, pa se "zatelebaš" u prvu osobu koja ti je iole fizički privlačna (jer, naravno, karakter ne da zanemariš, nego pada na dno liste kriterija
)?
da dogodilo mi se... ne jedanput
samo mislim da s godinicama i iskustvom skužiš kad ti je netko privlačan samo zato kaj si previše vremena proveo u prisilnom celibatu
i onda malo popričaš sam sa sobom
ovdje je svakako dobro došla sposobnost preanaliziranja (ja je, fala bogovima, imam
)
to je ona šema "imati nekog samo da nismo sami" i onda si tuvimo u glavu da je ta osoba u koju smo se tobože zaljubili baš super i divna i krasna (možda i je, al ipak osjećamo da fali nešto), a zapravo nam samo "služi" da se ne osjećamo zakinuto za nježnosti kojima svjedočimo promatrajući te silno zaljubljene i ekstatično sretne parove šečući
sunčanom stranom ulice 
možda je to tobožnje zaljubljivanje još jedna potreba čovjeka za pripadanjem nekoj grupi?
