Nisam uopce znala gdje bih smjestila temu pa molim da moderator prebaci gdje nadje da je zgodnije.
Stavljam na US jer se osjecam usamljenom, ali nisam single, imam svoju voljenu bolju polovicu. Na LJES nema smisla jer tamo ne poznaju emocije. Mozda psihokauc?
Uglavnom. U jednoj od svojih epizoda koje su u zadnje vrijeme prilicno ucestale, pitam se, koliko je u redu cekati?
Ne na red na salteru ili blagajni, nego u ljubavi? Koliko je humano davati vremena da se osoba poslozi i da nesto konkretno napravite?
Ja njega zaista volim. Bas jako i iskreno i taj dio kod mene nije upitan. Znam da je on moj izbor za vjecnost.
No, ono sto me umara i cini tuznom u svemu tome je cinjenica da, svih 9 godina koliko se znamo, ja cekam da on nesto poduzme. Ja sam i vise nego zainteresirana za bilo koju varijantu gdje smo mi skupa, samo to me zanima. Nebitno gdje, kako, s cime.
On je, naime, prvo bio u problemima s poslom, koji zahtijevaju njegov potpuni angazman i nema prostora za ljubavne price. Imala sam razumijevanja.
Onda kad se to vremenom (nakon dugih i teskih godina) rijesilo, njegovi starci su postali problem broj 1, do tad nisam bila niti upoznata s tim dijelom problema.
Naime, njima nitko ne pase. Zatvoreni, ograniceni, manipulativni ljudi. I drugoj su djeci uspjesno unistavali zivote, radi cega njemu ne pada na pamet upoznati nas, pa cak niti reci da postojim. Vremenom je majci i spomenuo, ali to nije promijenilo ucestalost naseg vidjanja jer je njoj to vjerojatno nebitna informacija. Zasto bi joj i bila bitna kad se nista ne mijenja.
Kako su cijeli zivot bili grozni roditelji (mlacenja, mind controls, ucjene itd.) usadili su mu neku vrstu bolesne odanosti, i da krenem s nekim uvjetovanjima gdje bi morao birati njih ili mene, sigurna sam da bih izgubila, odnosno, ne bi ulazio u konflikte s njima za nas. Da zatrazim sve ili nista, rasplakao bi se ko dijete, povukao u sebe i pustio da odem ako zelim.
Mozda dalje od ovoga ne trebam niti pisati?
Svojevremeno sam kao rjesenje predlozila da idemo na stan, samo mi, bez uplitanja icijih roditelja ili zivljenja pod icijoj palicom, nasla sam i stan i izlozila cijeli plan kako i sto cemo, ja sam mogla financirati nas suzivot i sama (on trenutno nema posao). Bas me briga za lovu i sve, samo sam htjela da smo zajedno i da smo sretni. Odmah i sada. Bez cekanja. Vidjela sam da ga je taj prijedlog dosta uznemirio jer je sve bilo vrlo konkretno i ozbiljno, i samom pomisli kako ce to prezentirati starcima prolazila ga jeza. Nije spavao, nije jeo, strepio je od reakcija. Bio je uvjeren da bi ga stari izbacio iz kuce jer ide s nekom tamo zenskom i napusta roditelje. Nakon par dana agonije, vidjevsi da mu je prevelik pritisak, bilo mi ga je zao i rekla sam da zaboravi prijedlog, nema veze. Da sam bila jako razocarana jer sam vidjela da niti najkonkretniji plan nije dovoljan, jesam, ali odlucila sam cekati jos malo, u nadi da ce se valjda nesto vec promijeniti, sto ce mu biti lakse i zgodnije. Mislim da ima jedno 2 godine od tog prijedloga...
Da se razumijemo,mene sve to sa starcima uopce ne dira, nemam ih neku zelju niti poznavati, niti graditi odnos s njima,ali me pogadja sto zbog njih nemamo normalan odnos i ne mozemo se vidjati kad zelimo.
On mora smisljati razloge i sklapati lazi kako bi smislio pricu za otici iz kuce na dan/dva/nebitno koliko (nismo u istom mjestu da se mozemo vidjeti onako usput na kavi preko dana). I ja zivim od toga da on barem jednom mjesecno smisli uvjerljivu laz koja ce zvucat kao dovoljno dobar razlog za otici par dana.
Da, dobro ste procitali. Barem jednom mjesecno.
Vjerujte mi to je super kad bi znali koliko je cesto bilo prije toga... Ovo jednom mjesecno je veeeliki napredak i trebalo je puno strpljenja da dodjemo do toga.
I sve bi to jos bilo shvatljivo kad bi vi sad procitali da imamo 15-20 godina, ali imamo duplo vise.
Dakle, ja ne mogu k njemu zivjeti zbog staraca kakvi jesu, a on kod mene ne smije jer bi to znacilo izopcenje iz familije, vjerojatno i razbastinjenje, emocionalne ucjene i svasta nesto. Stan isto tako ne dolazi u obzir jer opet znaci ovo drugo.
Trenutno radimo na tome da odemo van iz zemlje jer nam se to citi kao jedina sansa za pocet nesto skupa, ali u tom slucaju, on naravno ne bi doma rekao da ide s curom, nego eto, sam kao ide van radit. Dakle, opet sluzbeno ne postojim. Ali ok, briga me, barem bi bili skupa. Trenutno sam, dakle, na cekanju toga da se to ostvari.
Jedini nacin da ostanemo u HR je da mu stari kao glavni sadist i capo di famiglia umre (znam, zvuci grozno) jer onda valjda mogu sve sto zele. Ali ja ne mogu svoje nade i snove staviti na neciju smrt.
Ne znam uopce koja je poanta ovog posta, osim da si olaksam sa srca. Na godisnjem sam ovaj tjedan, ali necemo se vidjeti jer se brine za starog koji je (vec pun k dugo) bolestan, a on ga ne moze ostavit doma sa mamom i troje druge djece jer oni svi imaju poslove i zivote,a on nema pa je dezuran naravno od 0/24.
Uopce ne zelim povlaciti pitanje vidjanja, jer znam da ce mu biti bed reci mi da nista od toga. A zasto sve ovo pisem strancima, pa zato sto, kad s vremena na vrijeme i natuknem neku trunku nezadovoljstva ili tuge, on se toliko izdeprimira da ima migrene i krvari iz nosa i sav je u komi i tuzan, a ne zelim to.
Radije biram biti tuzna sama. Ali se pitam. Pitam se je li u redu nekad reci da vise ne mozes cekati? A volis vise od zivota... Bojim se da bih i njemu ubila volju za zivotom, jer cini mi se da jesam jedino cemu se nada i veseli.. Ne bih mogla zivjeti s time.
Primjecujem da sam sve nestabilnija i sve nestrpljivija, i sve vise padam u depresivne epizode, i imam sve manje vjere da ce se nesto cudesno dobro desiti. Sve vise pocinjem ocekivati da se zakomplicira i da opet ne zavrsi onako kako sanjam(o).
Uhvatim se cesto kako razmisljam kako smo sretni i imamo kikica i skupa smo i sve je prekrasno, ali onda se cimnem i srezem taj san jer skuzim da sam miljama daleko od toga i strah me ako cu previse zamisljati da ce mi realnost pasti jos teze...
Njegov dobar prijatelj se vise puta znao cuditi (on mi je sam pricao),zasto gubim vrijeme na njega, zna da mu je zivot prekompliciran i nejasno mu je da je ijedna osoba spremna potratiti godine cekajuci. A ja sam tako navikla cekati, da ne znam sto mi drugo preostaje.
Prizeljkujem da sve posalje k vragu, zgrabi zivot, ucini nas oboje sretnima, odmah sada... Zasto to ne napravi? Zar nema dovoljno hrabrosti? Ili sigurnosti u svoju ljubav prema meni? Mozda me voli, ali ne dovoljno da se svega odrekne za mene? Cak i kad se niceg dobrog ne treba odreci? Zasto je tako tesko? Ja bih se za njega posvadjala sa svima..
Ova pjesma sam ja i moj zivot...
Konstantin Simonov
"Čekaj me"
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.