mislim stvarno negdje na pol prve stranice sam prestala čitati jer cvilim ko da sam trudna
totalno su me oprali hormoni i još k tome govorite o mojim najvećim strahovima i vidim da na kraju sve ispadne super kako i ja očekujem i nadam se. Nedavno sam plakala pol večeri mm-u da kak ću ja sad kad dođe beba jer neću više 100% sebe i svog vremena davati prvom, da mi se već sad srce para, a opet znam da želim i drugom dati sve što mu treba i ne treba
Kad se sjetim kako smo s M. imali svo vrijeme svijeta samo za njega, nekako mi još uvijek nepojmljivo zvuči kako će to izgledati s drugim, s njih dvojicom. Nadam se da će sve biti ok, da ćemo se brzo snaći i da će ljubav rastiiiiiii za obojicu
