[J'etaisÉCRIVAIN]

Mnogo sam puta pokoju kovanicu isprosio, a nikada prosjakom nisam bio...

Piscu je razmišljati o još nenapisanome djelu istovjetno čitanju djela što ga je netko drugi napisao. A ja često čitam dramu u kojoj bih sve čovjekove misli pohranio u njegov šešir, pa zatim savjetovao svojim likovima neka nerijetko razmijene šešire, jedni ih drugima posude, jer tako će se najbrže razotkriti tuđe tajne.

Dok rijeka ljudi teče, a ulica je koritom toj rijeci koje sam i ja jedna beznačajna kap, razočaran sam kako je malo tih ljudi što, poput mene, svoje misli drže u gnijezdu s obodom. Tek pokoji starac će proći zaogrnut čak i u ljetno doba, sa šeširom kao vunenim kavezom za misli o prošlosti, minulim nekim danima... Volio bih mu reći da i ja žalim za njegovom prošlošću; da sam nostalgičan za dobom u kojem me nije bilo.

U blizini doma moga, drvored je ograda između staze i ceste. Guste krošnje čine taj put tako mračnim da se doima kao da se svake večeri noć po njemu izlije. Za sparnih ljetnih ponoći, ondje šećem, ponekad se kući zaboravim vraćati sve do sitnih noćnih sati. I ne, nisu to gluhi sati, kako ih se netko ogorčen sjetio opisati, pripisujući svoju samotnost ostatku svijeta. Ti su sati za mene muzikalni, što zbog činele Mjeseca na nebu, što zbog orkestra nespokojnih ptica u spomenutim krošnjama, a naročito zbog doboša srca u grudima neznanih prolaznika.

Svakom je čovjeku duša vrt, a u njemu je neizostavno zasađen i narcis, cvijet što najjače zamiriše kada o sebi kontempliramo kao o protagonistu svoje životne priče, dodjeljujući tako drugima neslavne sporedne uloge. Tim putom svoga ljetnog bdijenja, narcise sam brao zahvalan što i u mojoj priči još postoje sporedni likovi, ne želeći ikoga od njih zaista upoznati, samo sve o njima znati. Sjećam se, netko je zazvao moje ime, neka mlada djevojka što je sjedila na klupi autobusne stanice. Pogledah je tim čudnim svojim očima, očima koje žele sniti samo kada su budne, a usnule ih uvijek otvara neki nemir... I nisam zastao, možda sam samo, nehajno, odzdravio. Zašto je uzviknula moje ime? Kako je moguće da me prepoznala, kada je ne umijem prepoznati nju?!

Pošao sam dalje, ploveći tamom kojoj kao žrtvu priložih i svoju sjenu. Ta djevojka kojoj nisam htio otići u susret, smatrat će me nekulturnim, drskim, lošim čovjekom. Njoj će se činiti da ja nisam mario niti jednoga trenutka potrošiti misleći na nju, a ja sam zapravo poželio sve svoje trenutke uciniti takvima, razmisljajući o njoj i svima drugima. Da sam joj prišao, ona bi mi se predstavila, ili to ne bi uopće bilo potrebno, jer već bi mi se razmrsilo klupko sjećanja, i najednom bih bio siguran tko je ona i gdje smo se već sreli.

Zato, ako sam prolaznikom, ne smijem stati; i volio bih da me svi, baš svi mimoiđu. Ne branim nikome pogledati u moje oči, ali zastor će pasti, vjeđe ce pokleknuti, i netko će već trepnuti, izbrisati i opet stvoriti čitav svijet; a kako je svatko glavnim junakom svoje priče - ili se to barem trudi biti - tako smo svi mi neki sporedni likovi, i svi će narcisi u nama biti prvi cvjetovi što će uvenuti...

Lakoća kojom maskiramo svoje identitete, istodobno me žalosti i uznosi. Ponuđeno nam je biti svatko, a odabrati možemo samo biti nitko, nitko u očima tih slučajnih promatrača. I mi ćemo sami donijeti sud od kojeg se poslije nećemo rastajati, i dozvolit ćemo da nam se pamćenje formira sitnim detaljima koje će netko zapaziti, netko drugi možda propustiti primijetiti, ali oni su ondje, postojani, i nema u njima ničega lažnog.

Sjećam se, dakle, starca čiji je šešir bio sličan mome; možda smo se već zamijenili za misli, pa zato za njegovom mladošću patim dok svoju jos živim. Sjećam se i uplakana djeteta što je uzalud zazivalo majku; čovjeka kolebljiva saniteta kako vodi ozbiljnu i žustru raspravu sa psom lutalicom; jednog uličnog pjevača užasno neugodna glasa... Pamtim još i onu ženu čiji sam odraz vidio u izlogu pred sobom, i kako me je, ovlaš otklanjajući pramen kose s lijepoga lica, natjerala zaboraviti što sam se uopće nadao pronaći u toj trgovini, zbog čega sam ondje bio...

Ljepota je također mirisan cvijet, no da je jedini u vrtu nečije duše, nikada ga ne bih ubrao. Na duši jedne meni drage dame mnogo je trnovita cvijeća, bezbroj bijelih ruža... Da je sretnete na ulici, vidjeli biste samo ljepotu, jer to je sve što bi vama ponudila. Ondje gdje za vas postoje vrata za koja nemate ključa, meni je bio otvoren put do njezina srca. Volio bih znati, da je sretnete na ulici, i da vas opčini tom ljepotom pred kojom niti ja ne mogu ostati ravnodušan, koliko biste svojih misli odvojili od sebe i poslali ih za njom da je prate, da slijede misterij njezinih koračaja, jer ona odlazi...

I ima dana, vjerujte, kada se uputila baš meni. Masku kojom se od vas krije, uzela je da bi došla meni u posjet. Sa mnom će maska pasti, neće je biti više. I bijele će ruže zamirisati, a vaše će misli biti negdje izgubljene, očajne što nisu više s mojom damom...

Ali je život takav da se samo rijetki u njemu poznaju; u moru neznanih šetača ja sam, u to ne sumnjam, sretao vaše bližnje, vaše prijatelje i ljubavi očuvane ili neprežaljene. Ponekad zadrhtim pri pomisli da se toliko niti različitih sudbina gotovo nikad ne zapletu jedna u drugu. Dobri ljudi, zli ljudi, tko će to znati... Netko će sutra umrijeti, a netko je jučer ubio.

Svima nam poslije ljeta stiže jesen. Prvi sam put nenamjernim prosjakom bio jedne večeri satkane od arome pečenih kestena, kada mi je prišao čovjek što je hodao na štakama. Tako je dugo pretraživao po džepovima, da ga nisam mogao razočarati odbijanjem njegovih kovanica. Moj ih je dlan, topao u rukavici, primio iz njegovih golih i hladnih prstiju. Ali je, eto, pomislio da sam prosjakom, jer takvu je priču o meni skrojio njegov um.

Poslije mi se često događao sličan scenarij; ljudi ponekad upitaju jesu li ispravno naumili, a nekada me samo iznenade prosuvši djelić svojega blaga u moje krilo...

Vi ne znate tko sam. Vi ne znate što sam. Ali, kada čitate ove moje retke, neka bude kao da smo se sreli, mimoišli negdje u uličnoj vrevi, uskladivši melodiju svojih srca... Zamišljajte o meni kao što ja zamišljam o vama; i zapitajte se, kada opet ugledate djevu čija vas ljepota podsjeti na ljubav, zapitajte je li baš ona ta na čijoj duši leže bijele ruže.