Quote:
Soul sister kaže:
Posebno mi se diže kosa na glavi od ove posljednje tvoje rečenice, tako uobičajene i olako izricane na ovom PDF- u, a to je da je žrtva sama kriva što je žrtva. To može izreći ili potpuno neempatična osoba ili osoba koja ne zna što govori. Nadam se da je kod tebe riječ o ovom drugom. Ili da si samo zavedena ovakvim 'guruima'.
|
Ako imamo salonske ljevičare, što ne bi imali i salonske gurue.
Quote:
Nea-- kaže:
Kada kažemo da je "žrtva" odgovorna što je žrtva, time joj vraćamo moć: Ako ona prihvati svoju odgovornost, pronaći će u čemu se ta odgovornost sastoji. Pronaći će onaj dio sebe koji uživa ili makar samo mirno prihvaća nepoželjnu/nesretnu situaciju; možda iz nekakve rano stvorene navike koja samu sebe automatski održava. I ne želi ništa drugačije jer za drugačije je potrebno uložiti napor; lakše je nastaviti po starom i trpiti, jer to je poznato i već uhodano.
Ovo je stav jedinstva tj osobnog integriteta: Odgovoran sam za ono što imam i zahvaljujući tome mogu to i promijeniti - ako hoću.
Jer, ako nisam odgovoran ja, nego netko drugi, onda sam osuđen to trpiti vjerojatno zauvijek pošto su male šanse da će drugi odjednom početi raditi stvari u moju korist ako mi cijelo ovo vrijeme radi o glavi ....
Uostalom, ako sada izuzmemo teško bolesne, ranjene u ratu, gladnu djecu Afrike i tome slično (dežurni argument jako drag svima koji nemaju ništa bolje od toga, nešto kao argument-za-spasavanje) - onda znamo da kad god je žrtva prestala biti žrtva, to je bilo uglavnom zato što je sama poduzela mjere da se izvuče iz situacije koja joj više nije odgovarala. A ne zato što je došao vitez ili deus-ex-machina pa su je jadnu i nemoćnu izvukli iz govana i spasili je.
U tom smislu je Srđan Roje sasvim u pravu kada kaže da je "bezuvjetna ljubav" zapravo poštovanje drugoga takvog kakav on jest bez pokušaja da ga mijenjaš; slično je rekao i Bert Hellinger za poštovanje, a slično govore mnogi drugi koji su iskusili ponešto od ove istine na vlastitoj koži, i koji je i dalje nastavljaju iskušavati i uvjeravati se u nju .... or not 
Također je u pravu kada kaže da sreća nije u vanjskim okolnostima nego da su one tek ogledalo onoga što se nalazi u nama; u slučaju izuzetno teških sudbina za to je odlično objašnjenje dao Martinus kada je pričao o evoluciji i reinkarnacijama. Svakako, meni se takvo objašnjenje čini prihvatljivijim od teorija zavjere po kojima oduvijek postoje krvnici koji namjerno sišu krv i energiju žrtvama običnim ljudima pa je onda to tako, i tu se ništa ne može učiniti osim putem političkog djelovanja, a za ispravno političko djelovanje tj takvo koje će proizvesti mir mir do neba potrebno je mnogo ljudi razvijene svijesti kakvih još uvijek nema na planeti, i tako se vrtimo u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza .... U prvom slučaju također nema izlaza ali zato barem postoji nada. |
Ima ,istina, jedna kategorija njih koji idu iz problema u problem, kao da uživaju. Ima i onih kojih na račun svojih problema i nevolja naprave status pa njime manipuliraju i gnjave, ako se ikad i izvuku iz nepovoljnog stanja, potrude se da se to ne zaboravi.
Iritantni su koliko i salonski duhovnjaci. No te "profesoinalne žrtve" stavimo na stranu.
Pustimo i one koji su pogrešnom odlukom zapali u probleme. Za njih možemo suosjećano konstatirati - sam pao, sam se ubio.
Ako govorimo o ljudima koji su se spletom okolnosti našli u vrlo teškoj situaciji, jahanje na vlastitoj odgovornosti je glupo i bezosjećajno.
Roje i slični sigurno znaju kako se npr. osjeća roditelj kad pokopa vlastito dijete. Svaki bi od njih što prije trebao osvijestiti ono što rojevi u svojoj dubokoj mudrosti znaju, da su za leukemiju svog djeteta sami odgovorni, a bol koju osjećaju, kao i sve ostalo je, na koncu, stvar perspektive.
Ili moja prijateljica čija je majka odlučila ne biti žrtva. Žena se pokupila i otišla, nije mogla povesti djecu, djeca ostala s tatom koji baš nije bio neka radost ... i tak. Trebale su godine da se odnos s majkom ponovno uspostavi, da se oprosti i ocu takvom kakav jest. Na okolnosti djetinjstva nije mogla utjecati. Cijena koja je plaćena za slobodu njezine majke je poprilično velika.
Ne može se sve ispraviti samo ako se hoće. Nešto može. Nešto vrlo teško.
Hellinger, među ostalim, govori upravo o tome kad taj hipertrofirani stav o vlastitoj odgovornosti naziva psihokapitalizmom najgore vrste.
Slažem se da se čovjeku treba pomoći i na način da mu se ukaže na potencijale i snagu koju nosi u sebi, na ono dobro oko njega na što se može osloniti. Da može bolje.
Pošteno je priznati i da su neke stvari nepopravljive, i da to tako treba prihvatiti, da ne može i vjerojatno neće biti bolje.
Kad govorimo o ozbiljnim problemima, izraz poštovanja je naprije pomoći konkretno, ako se može. Nekoga tko pati što ne vozi ferari dobro je podsjetiti da je sreća u nama, ali kad su problemi ozbiljniji, ponekad je bolje pristojno šutit.