[Nea--]

Illana kaže:

Ako govorimo o ljudima koji su se spletom okolnosti našli u vrlo teškoj situaciji, jahanje na vlastitoj odgovornosti je glupo i bezosjećajno.
Roje i slični sigurno znaju kako se npr. osjeća roditelj kad pokopa vlastito dijete. Svaki bi od njih što prije trebao osvijestiti ono što rojevi u svojoj dubokoj mudrosti znaju, da su za leukemiju svog djeteta sami odgovorni, a bol koju osjećaju, kao i sve ostalo je, na koncu, stvar perspektive

Mislim da brkaš odgovornost i krivnju.
Odgovornost ne mora biti ni glupa ni bezosjećajna, dapače može biti utješna, u smislu da se ne osjećaju ogorčenost i mržnja prema "nepoznatoj sili" koja je uzrokovala da se desi nešto što nam je teško prihvatiti.
No, to s odgovornosti je već hoponopono, a ne Srđan Roje.
Nisam mnogo njegovih govora slušala ali ono što jesam, tome nemam što prigovoriti. On uopće nigdje ne spominje nikakvu "odgovornost za leukemiju djeteta" kao ni odgovornost općenito. Roje priča o bezuvjetnoj ljubavi i o našim reakcijama na određena zbivanja koje čine svu razliku, i određuju dalji tok stvari, itd. On to, naravno, nije sam izmislio - slične se stvari govore već tisućljećima, na tisuću mjesta.... On se možda samo, poput većine onih koje nazivaš "salonskim guruima", na vlastitoj koži uvjerio u istinitost tih prastarih mudrosti (ne znam kako drugačije da to nazovem).
Što se tiče "odgovornosti za sve što nam se događa", za takvo što kritiku možeš uputiti dr. Hew Lenu
http://www.zivotna-skola.eu/vjestine/ho-oponopono.html

Hellinger, među ostalim, govori upravo o tome kad taj hipertrofirani stav o vlastitoj odgovornosti naziva psihokapitalizmom najgore vrste.

Da, istina, Hellinger je na jednom mjestu napisao "Kako bi to bilo kada bismo cijelo vrijeme morali osjećati zahvalnost?!" (Hoponopono koji govori o vlastitoj odgovornosti za sve - odgovornosti a ne krivnji - smatra da se podaci brišu tako da se cijelo vrijeme govori HVALA i/ili VOLIM TE... )

Pošteno je priznati i da su neke stvari nepopravljive, i da to tako treba prihvatiti, da ne može i vjerojatno neće biti bolje.
Kad govorimo o ozbiljnim problemima, izraz poštovanja je naprije pomoći konkretno, ako se može. Nekoga tko pati što ne vozi ferari dobro je podsjetiti da je sreća u nama, ali kad su problemi ozbiljniji, ponekad je bolje pristojno šutit

Pošteno je priznati da ti ne znaš kako pomoći (ako ne znaš) ali ne i zaključiti - samo zato što ti ne znaš kako ih popraviti - da su "stvari nepopravljive" ....

Što se tiče "perspektive" koju si spomenula u vezi boli što je osjećamo kada se desi nešto tragično, iako si je prezirno otpisala kao argument koji ne može pomoći u trenucima najveće boli, ipak je činjenica da sve jest stvar perspektive. Prema većini stvari nećemo osjećati isto u trenutku kada se dese kao što ćemo osjećati iz udaljenosti od 20g nakon događaja ....