Quote:
trocadero kaže:
Vrtić je ključan. Čisto sumnjam da im je bilo koji problem, koji, štoviše, kasnije ovako eskalira (bez obzira koja je dijagnoza) mogao promaknuti. Vrtić primjećuje, ali to je sve. On ne pruža terapiju, samo upućuje roditelje na institucije koje mogu pomoći. Ali tu - na volji roditelja da problem rješava ili ne rješava uz stručnu pomoć, priča staje.
Zašto nema mehanizma da kad se problem primijeti, a primijeti se vrlo rano, da se stvari doista počnu rješavati, da se djetetu pomogne, uz educirane stručnjake, da se riješi problem koji se u ranijoj dobi može uspješnije prevladati. Uvjerena sam da do polovice ovakvih priča uopće ne bi došlo.
Zašto nema uspostavljene komunikacije od vrtića prema školama, školskim ambulantama, itd. itd. Da se zna što se radilo i što se još može napraviti. Ne da se etiketira dijete, već da mu se pomogne.
Ili je u cijeloj priči najbitnije da se nikoga ne etiketira.
A valjda takva situacija mnogima odgovara.
|
vrtic nije obavezan.
mnogi strucnjaci, i u vrticu i u skoli, ne vole talasati. jedni da se ne zamjere roditeljima, drugi da nemaju dodatnog posla.
jer upucivanje roditelja negdje (pa i vrtickom psihologu) zahtjeva dodatnu komunikaciju i dodatan rad. ukljucuje i dodatnu izlozenost, jer ce te tko zna tko i kada traziti da moras napisatineko misljenje, prvo czssu, pa mozda i sudu, pa mozda ici i na sud.
pa je lakse presutiti i gutati, povremeno savjetovati roditelja da dijete ostane doma.
jedan od cestih, jako cestih savjeta koje dobivaju "problematicna" djeca u vrticu, je da ostanu malo kod kuce.
to u skoli ne mozes dobiti. moras doci.
i zapravo, ne moras nista, dok s ene desi sranje.
onda moras svasta.
dalje, medju strucnjacima ima svega i svacega, pa od onih koji vole za sve zaljepiti ADHD, do onih koji dugo odmahuju rukom i ne vide nista, osim da je malo zivahniji i da se oni s njim znaju nositi (teta A ili teta Z ne bi znala ali teta M zna sa takvima)
a kad smo kod malo zivahnijih, jako je cesto da se zivahnu djecu, jos od najranijih dana, pokusava umiriti sjedenjem.
pa imas aktivnog i zdravog dvogodisnjaka, koji je hiperaktivan
, koji bi stalno skakao i penjao se (jer je otkrio te vjestine i htio bi ih usavrsiti, uz to puca od zdravlja i energije), ali nema kad.u vrtic ga voze autom, onda u vrticu 3 sata sjedi i kreativno se izrazava, onda 3 sata spava i 3 sata se kreativno izrazava (ili gleda crtice). van ne moze ici jer je vani ispod nule. onda ga opet doma voze u autu, a po doma ne smije skakati jer se susjedi bune (pisu i na forumu hr o tome), pa ga roditelji umire crticima. i tako.
pristane na sjedacki nacin zivota, a u sebi kljuca.
od zdravog, motoricki spretnog klinca, u dva do tri tjedna, mozes stvoriti frustiranog adhdovca. o tome sto se dejtetu napravi kroz pet godina takva zivota, necu.
(ne pricam sada o djecjim bolestinama kada moraju mirovati)
nerjetko sam cula savejte roditeljima da se djecu mora "doma uciti mirno sjediti".
od strucnjaka, raznih titula.
i popi*dim na masu ucitelja, koji krivnju za nemir djece na nastavi krive, roditelje i tete u vrticu jer ih nisu naucili mirno sjediti
ja upravo suprotno, krivnju za sve vise pravih i krivih dg ADHD-a svaljujem na cjelokupno drustvo koje djeci ne omogucava dovoljno kretanja.
dijete ce mirno sjediti i biti koncentrirano, kada ce se umoriti kretanjem.
