Quote:
Leaf kaže:
Mene nekako osjećaji vuku ka oboje. Oboje u istoj kutiji, pod istim "nebom". Mješavina, kaša obje obje stvari kao dobitna kombinacija. Ne dobitna, ali - najljepša. Najnezamjenjivija. Nejneprocjenjivija. Naj-"ona prava". Jedina, zapravo. Sve ostalo mi je nekako... postojeće, u smislu da priznajem, da ne niječem njihovo postojanje, ali da je isto - nedovoljno dobro. Onako...šturo...bijedno...
Zašto nebi u isto vrijeme mogle postojati i koegzistirati obje? I ta tzv. platonska, svemirska, spokojna, potiho razarajuća, oceansko duboka ljubav - i ona druga, dodirna, mirisna, njušna, čulna, zagasita, uzdisajuća, drhtajuća, izgarajuća ljubav...
Po meni, sve je to povezano. Sve nekako nadopunjava i nadovezuje se jedno na drugo...poput svijetla i sijene...
|
Citajuci tvoj post zaboravila sam sta je tema.
Ja vjerujem u postojanje platonskih ljubavi i danas.
Sjecam se nekih svojih djecijih ljubavi.
Nikad se nisu ostvarile,ostale su kao neki nedosanjani san.Cak ni ja sama nisam zeljela da se ostvare,nisam ni razmisljala o fizickom dijelu tih djecijih ljubavi.
Jednostavno sam voljela i mastala i zivila u nevinim snovima.
I bilo je lijepo,ma kako naivno bilo.
Voljela sam iskreno,bez ikakvih primisli,bez sumnji,bez uplitanja razuma.Voljela sam cak i bez neke jake zelje da mi ta ljubav bude uzvracena.Voljela sam bez rezerve,bez ogranicenja.
Voljela sam onako kako danas vise ne znam voljeti.
Danas sam razumnija,sumnjam,nemam toliko povjerenja,zelim da mi ljubav bude uzvracena (sto je i normalno).
(Ovim mislim na neki pocetak veze,ne kad sa nekim provedes nekoliko godina - sto je moje trenutno stanje )