[nitko drugi]

Došao sam i do ovoga, to bi trebalo biti ono zanimljivije što najavih:

Sigmund kaže:

U drugom poglavlju Eagleton spominje tzv. tržišni socijalizam u kojem bi sredstva za proizvodnju bila u društvenom vlasništvu, ali bi se istodobno samoupravne kooperative međusobno natjecale na tržištu. Na razini pojedinačnih poduzeća kooperacija bi osigurala povećanu efikasnost, budući da ima dokaza kako su te kooperative gotovo uvijek barem jednako efikasne kao i kapitalistička poduzeća, a često su i efikasnije.

Meni je nejasno zašto na tržištu ne bi istodobno postojale samoupravne kooperative zajedno s drugim oblicima vlasništva. Neka se ljudi slobodno udružuju, ako hoće; neka se dogovaraju o najamnom radu, ako hoće; neka rade sami za sebe samoga, ako hoće, itd. Ne znam zašto bi sve firme trebale biti samoupravne kooperative.

Sigmund kaže:

Neki marksisti govore o ekonomiji koje ne bi bila niti centralno planirana niti tržišna. Prema tom modelu, resursi bi se raspodjeljivali putem pregovora između proizvođača, potrošača, ekologa i drugih zainteresiranih strana. To bi se odvijalo preko demokratki izabranih lokalnih vijeća, a vlast bi išla odozdo prema gore...Na ovaj način bi društvene potrebe, a ne profit, određivale što bi se i kako proizvodilo. To je tzv. participatorna ekonomija.

U vezi ove planske ekonomije, ali ne centralno planske, tu sam skeptičan - kad vidim, vjerovat ću. Za sad mi je ovo puno razumnije:

To labour the point, today in London roughly 10 million people ate lunch. Working out just how much of each type of food to have available in the right places at the right time to ensure that this happened was a problem of mind-boggling complexity, made all the harder by the fact people made up their mind what to eat mostly at the last minute.

Who was in charge of this astonishing feat? Who is London’s lunch commissioner and why does he get so little credit? Why is this system not subsidised? How can it be so lightly regulated? (isto)

Kad vidim da planiranje može postići isto to što postiže tržište, onda ću razmišljati o tome.

U okviru nje bi bila moguća i miješana socijalistička ekonomija: stvari koje su od vitalne važnosti za društvo (hrana, zdravlje, lijekovi, obrazovanje, transport, energija, banke, mediji, itd) bile bi pod demokratskom javnom kontrolom, budući da inače oni koji njima upravljaju pokazuju tendenciju da se ponašaju antisocijalno kad namirišu šansu za povećanje profita. Manje društveno važne stvari (roba široke potrošnje, luksuzna roba...) bile bi prepuštene djelovanju tržišta.

Pa sve treba biti pod demokratskom javnom kontrolom - demokratska javna kontrola donosi zakone koji ograničavaju i privatne firme. Ako javnost demokratski zaključi da se neke privatne firme ponašaju antisocijalno, tada donosi zakone koji to sprečavaju. Nije potrebno vlasništvo nad firmama da bi postojala demokratska javna kontrola.