Quote:
Sigmund kaže:
Ako je, prema Kantu, za stvar-po-sebi temeljno to da je ono izvan dosega uma (duha, jastva, samosvijesti) onda ne vidim kako je moguće to dvoje izjednačiti.
Mogu se složiti da Jastvo ima neke elemente stvari-po-sebi, i vrlo ga je privlačno promatrati kao neki pandan stvari-po-sebi. Ali, kad pogledaš malo pažljivije, onda vidiš da jastvo ima mnogo elemenata praktički svake logičke kategorije: npr. jastvo se može izjednačiti i s bitkom.
Jasno je da privlačnost poistovjećivanja stvari-po-sebi i jastva proizlazi iz izjednačivanja jastva i esencije. Mi, naime, ne vidimo tu esenciju izravno (neposredno), nego vidimo "samo" pojavu (esencija bi ovdje bila "skrivena" stvar-po-sebi, ako gledamo površno, a ako gledamo obuhvatno onda se pojava i esencija međusobno nužno "postavljaju"; obzirom da prirodne znanosti uzimaju u obzir samo pojave, onda su one sklone reći da ja "ne postoji", ne razumjevajući pri tome da u konkretnom slučaju pojava postulira vlastitu esenciju i obrnuto).
|
To manje vise razumijem i to stoji ali to zapravo nije ono sto sam ciljao. Odbit cu se od sljedeceg citata.
Quote:
...
Ali, najbitniji razlog zbog kojeg stvar-po-sebi ne može biti "ja" jest što je stvar-po-sebi po definiciji potpuna misterija, apsolutno nespoznatljiva, nešto što je načelno odvojeno od spoznaje, dok je za nas "ja" nešto upravo obrnuto, nešto što poznajemo najintimnije, i što je osim toga i uvjet svake druge (vanjske) spoznaje.
|
Tako je, no osim sto poznajemo najintimnije, iskustvo vlastitog 'ja' je i
najprivatnije.
Mi smo, ako nista onda implicitno svjesni da su nase misli, razlozi, motivi - privatni. Nas unutrasnji svijet je samo nas. Sigurno da mozemo rijecima ili drugacije podijeliti dio svog unutrasnjeg svijeta s drugima ili vanjskim svijetom, ali nemoguce je cijeli unutrasnji svijet podijeliti, a isto tako nemoguce nekom prodrt u nas um (ili je barem vecina snazno uvjerena u to), tako da je on generalno privatan.
Ta svjesnost privatnosti vlastitih misli (dok se misle) je implicitno prisutna u svakoj misli (za vrijeme samog misljenja). To je izuzetno jaka i sveprisutna implikacija u misljenju iz koje proizlaze i razna uvjerenja kojih smo se nerijetko doticali na forumu - da covjekove misli dolaze iz drugih dimenzija, da one nisu tek naponi i struje u neuronima, da dolaze iz astralnih projekcija kvantnim tuneliranjima itd, a sve to zapravo tek izrazava duboku uvjerenost da su nase misli radikalno privatne, neprobojne, toliko radikalno da ni ne pripadaju svjetovnoj dimenziji vec nekoj svojoj - duhovnoj. I koncept slobodne volje je usko vezan uz to.
S druge strane, te nase privatne misli u konacnici imaju na raspolaganju i tijelo kojim mogu komandirati. Na taj nacin privatne misli "iz astralne dimenzije" se "eksternaliziraju" u prirodu tj. misli uzrokuju to
pripadajuce tijelo da povlaci neke poteze, cini nesto, djeluje ili mozda ne djeluje - s obzirom na okolnosti. Ta cinidba tijela, njegovi potezi, njegovo djelovanje - je ocita izvana. Nije privatno nego se vidi - za razliku od misli. To je slobodna volja koja unutrasnje privatno pretvara u vanjsko, javno.
*To* je koncept koji, ako se projicira na svemir - dobije se svemir koji "unutar sebe" privatno misli o iducem trenutku i onda se taj iduci trenutak ispolji i mi ga mozemo vidjeti/iskusiti. S obzirom da u toj prici naredni trenuci nastaju "privatnim misljenjem" svemira koje je, poput naseg vlastitog misljenja, radikalno nedostupno vanjskim agentima - onda mozemo reci da je "privatno misljenje" svemira zapravo "mehanika stvari-po-sebi" (ili "krajnja fizika" tj. osnovni zakon svemira). Fizika vidi ono sto je ispoljeno, ali ne i ono unutrasnje. Ono je, prema nasoj projekciji, zauvijek nedostupno vanjskim agentima, poput nasih misli, prakticki kao sto je duhovno nedostupno materijalnom (barem neposredno).
Zapravo, vidim slicnost i sa Hegelom, ako se ne varam apsolutni duh je ono sto "privatno misli" a priroda je ispoljavanje tih misli?