dichy kaže:
Eto me opet.
Dakle, počelo je tako da bismo navečer kad bi sjeli u dnevni boravak gledati tv SVI čuli topot koraka u hodniku - objašnjenje je bilo - to se čuje iz susjedne kuće s kojom smo dvojni - imamo jedan zajednički zid.
Nakon toga bih JA nalazila upaljena svjetla po stepeništu, hodniku - svjetla za koja znam da sam ih ugasila, povremeno sam nalazila otvorene slavine u kupatilu - muž mi je objasnio da je to kriza srednjih godina.
Povremeno se čulo otvaranje ulaznih vratiju - a nije bilo nigdje nikoga - tako da sam bila gotovo sigurna da sam pukla...
I onda je sve prestalo nekoliko mjeseci.
Onda su našli novu žrtvu - mog sina.
Usred noći upalio bi se kompjuter u njegovoj sobi, počela bi podrhtavati stolica ili bi se čuo metalni zvuk struganja po radijatoru. Jadan mali bio je sav van sebe i jedno vrijeme spavao s nama. No, muž je imao logična objašnjenja da je sasvim normalno da se kompjuter sam uključi a za stolicu i radijator mu je objasnio da je to sanjao. I tako smo oboje proglašeni ludima!
I opet je sve stalo nekoliko mjeseci.
A onda je i muž došao na red.
U dnevnom boravku imam radni stol koji uglavnom ja koristim. Vrlo često se, dok sam tamo, osjeti prolaz hladnog zraka, kao propuh, iako je stol u kutu. I to sam, naravno, ja "umislila", sve dok jednog dana muž nije sjeo za taj stol.
Pala je na pod plastična pernica. U redu, on ju je digao i stavio dalje od ruba. Nakon nekoliko minuta PALA JE PONOVO! Maknuo ju je na drugi kraj stola.
Drugi dan je ponovo sjeo za taj stol, pala je metalna pernica - i to se ponavljalo svaki put kad bi sjeo za stol!
Onda je maknuo i metalnu pernicu.
I dok je radio za kompjuterom, po stolu mu se počeo, sam od sebe pomicati mobitel.
E sada nismo više bili ludi samo mali i ja!
Onda sam ja jedan dan otišla do grada nešto kupiti, a on i mali su ostali doma.
Oboje su vrlo jasno čuli kucanje po ulaznim vratima - do kojih nitko nije mogao doći jer su vrata na stepeništu bila zaključana. Muž je, naravno mislio da sam ja, otvorio vrata - kad tamo nikoga.
Trenutno je zatišje. Ne spominjem ono da se povremeno osjeti prolazak hladnog zraka, nepoznati parfem ili da povremeno, krajičkom oka vidim neku sjenu - to se sve može pripisati halucinacijama...
E sad. Ja osobno ne mislim da se radi o duhovima - ne vjerujem da baš netko mrtav šeta meni po stanu. Nešto nas zafrkava, ali po meni mogla bi biti nekakva paralelna dimenzija. Ako mi nešto ne vidimo, ne znači da nije tu...
E pa vi prosudite.
Mi smo se na to navikli. Ne tjeramo "to" ali se više niti ne obaziremo. Kad se dogodi nešto, jedini komentar je "opet Casper"!
|