Nazalost ali neki ljudi shvate svoju bolest tak kad je vec jako kasno. Izjava da ce kad tad umrijeti je istina, samo sto ima vise nacina umiranja. Ono sto mene drzi discipliniranim je strah od toga da cu polako umirati dok ce mi doktori svako malo rezati po dio tijela (ili ce oni sami otpadati - NIJE ZAFRKANCIJA, znam za slucajeve gdje su dijabeticarima DOSLOVCE otpadali prsti na nogama). Naravno i uz najvecu disciplinu nitko mi ne moze garantirati da se to nece dogodit, jer dijabetes je podmukla zvijer. Ali to je preozbiljna stvar za zapustiti. Zao mi je sto tvoj prijatelj na to tako gleda i sto se je na taj nacin zapustio, ima 37 godina i mogao bi si jos bez obzira na sve podici kvalitetu zdravlja i zivota i docekati pristojnu starost. No na ovakav nacin neodgovornog ponasanja prema samome sebi napraviti ce si veliko zlo. A najgore ce biti to sto ce i njegova okolina patiti zbog toga, jer kad tad se nece vise moci brinuti sam o sebi. E da se bar moze samo tako lako umrijeti - ono opali te neki mozdani ili srcani pa mir, ali polako umirati u mukama i doslovce truniti je po meni GROZNOOOOO!
Inace ako te zanima nesto vise o dijabetesu imas dobru stranicu saveza dijabeticarskih udruga
www.diabetes.hr gdje ima i forum kojeg posjecuju dijabeticari iz cijele Hrvatske, a na kojemu se uvijek moze naci neki koristan savjet ili razmijeniti iskustvo.