mislim da je smisao razgovora i sa svecenikom i sa psihologom u RAZGOVORU. njima kao da mozemo reci neke stvari koje nikome drugome ne smijemo. neke vrhunske tajne. i nakon toga cesto osjecamo strahovito olaksanje.
ne vidim razloga zasto ne bismo o tome mogli razgovarati i sa dobrim prijateljima, roditeljima, ili pisati o tome u dnevnik, price ili poeziju, pa cak i na forum
puno stvari IZGUBI NA TEZINI kad se izgovore ili napisu. kad izadju na svjetlo dana. treba se samo potruditi i usuditi