[Dragonfly]

EGZEKUCIJA OTROVNE LJUBAVI

Prstom dotičem rub čaše i promatram te, iskosa, teškim pogledom.
Ono što vidim samo je sjena; sjena kojoj dajem obličje krvi i mesa.
Sjena koja je stvarna i strašna i trula zahvaljujući mojim brižljivim navikama hranjenja.

Trulež ispunja sobu; čak ni miris borovine iz kamina dostatan nije da ublaži komornu atmosferu večernje kontemplacije uz čašu crnog vina.
Tko li si samo ti u svom postojanju?
Konačno si se ogolio; konačno si pokazao svoju pravu sliku.
Tvoj dah, nekada tako mirisan i svijež, sada zaudara gnjiloćom svojom.
Tvoj um nekada tako okretan brz i oštar u sposobnosti da dotakne srž,
Sada je bolestan, mračan i zao u svojoj nakani da zatruje svaku svjetlu misao koja se pojavi na obzoru moje zore.
Dobrota, vedrina i hrabrost koja je nekada izvirala iz tebe
Pretvorila se u nagon za samouništenjem; tvoja teška ruka poseže svaki puta za mojim srcem i zariva svoje duge nokte u njegovo meso u nakani da zaustavi i posljednji otkucaj.

Što želiš, tužno moje čudovište? Zar u svom postojanju i truleži svojoj društvo tražiš?
Voliš li me? Vjerojatno da..izopačenom sebičnom ljubavlju koja me želi odvući na prjestolje svoje tame i melankolije.
Što li ćemo raditi i kakva će nam svadbeni pir kroz 20 godina biti? Orgijat ćemo sa svim onim uzvanicima, tvojim dobrim prijateljima koji truju svaku moju stanicu već godinama. Jak je tvoj otrov, toliko jak i opija kao i čaša ovog vina koje držim među prstima.
Zamagljuje u svojoj opojnosti. Ironičan smješak na licu stvara dok promatram taj jad i bijedu od sebe i oko sebe; taj cirkus patnje, maski i žonglera koji drugi nazivaju životom.

Vabiš me u svoj svijet potkazujući sve ono što je možda i dobro u tom svijetu;
Tvoj otrovni dah zagađuje svaki miris i slutnju da možda u svom tom mulju postoji neki kristal koji će primiti svjetlost i reflektirati ju da obasja mračni tunel u kojemu se ti i ja trenutačno nalazimo.

Čudna je naša ljubav, gotovo neraskidiva. Zapravo je to ljubav dvaju otpadnika svijeta koji smo sami stvorili. Vjereništvo između smrada tvog i mog.
Dvije nakaze koje promatraju jedna drugu ljubomorno i grčevito zabijajući zube jedno drugom u vrat u ljubavnoj ekstazi svakog međusobnog sureta.

Siguran si da te neću ostaviti; toliko oholo i sigurno podastireš mi činjenicu da me samo ti voliš i da me nikada nitko neće tako voljeti. Poklanjaš mi ogrlicu ljubomore i posesivnosti koja mi steže vrat i dovodi do točke gušenja. Samouvjereno i drsko me gledaš u oči iznoseći svoju opasku o tome da čak i da odlučim pobjeći s nekim drugim, ti kolaš mojim venama i taj otrov vratit će me uvijek i uvijek natrag k tebi kada doza oslabi.

Pokoro moja, sama sam te stvorila. Dala ti život koji mi sada polako ali sigurno oduzimaš. Stvaran u svojoj nestvarnosti uvjerio si me da tvoja smrt znači i moju. Držiš me u šaci i stisak je tako čvrst da se ni ne usudim pomisliti što bi se dogodilo ako se oslobodim. Kao boca pod pritiskom kada se naglo makne čep; eksplodirala bih.

Upoznala sam te kroz sve ove godine. Sav tvoj smrad i svu tvoju gnjilost koja je postala i moja. Naš strašan i jezovit brak.
Dižem se polako i krećem prema prozoru da pomaknem teški baršun koji brani svjetlu zore da obasja našu ložu. Gledam te zavodljivo. Znam da nećeš odoljeti. Grlim te polako, a zatim sve snažnije i snažnije držeći oštricu spremnu i na dohvat ruke..Smiješim se u mraku svjesna da tvoja smrt možda potpisuje i moju..