Ono što smatram vrlo bitnim za istaći jeste jedan od efekata vježbanja koncentracije, čistog promatranja.
S vremenom, u umu nestaje potreba za sakupljanjem i pamćenjem prihvaćenih slika i opisa svega i svačega. Prestaje potreba da se igrom asocijacija prepozna neka problem-situacija.
Naime, dolazi se do spoznaje da se pažljivim promatranjem može uvidjeti problem-situaciju i bez asocijacija sa bilo čim upamćenim. Dapače, da je taj uvid, po sadržaju, mnogo cjelovitiji (bliži stvarnosti) od bilo kakvog zaključka utemeljenog na razmišljanju.
Također, smirivanjem uma prestaje njegov pristup problem-situaciji sa predrasudama, a koje bitno umanjuju sposobnost uviđanja, odnosno uvećavaju mogućnost pogrešnog prepoznavanja.
U konačnici se dolazi do tišine uma, odsustva razmišljanja utemeljenog na sviđati - nesviđati, a dolazi do uočavanja istine (ono što jeste), odnosno laži (iluzije). Kolika je moć te promjene (tišine uma) znaju oni koji su ju doživjeli. Oni vide koliko je kombinacija sviđanja i iluzije ubitačna za čovjeka i ljudski rod u cjelini.