[nitko drugi]

Dva su glavna pitanja, kaže Steiner, kojima sa bavi ova knjiga. Prvo je o tome ''postoji li mogućnost takvog shvaćanja čovjekova bića koje bi moglo biti podlogom za sve ono drugo što čovjeku pružaju doživljaji ili znanost'', a drugo ''je pitanje smije li čovjek kao biće htijenja sebi pripisati slobodu ili je ta sloboda tek iluzija koja u njemu nastaje zato što on ne prozire niti nužnosti o kojima njegovo htijenje visi poput neke prirodne pojave''. Ključno je, izgleda, da ta dva pitanja ne treba sagledavati odvojeno.

Steiner započinje pitanjem o slobodi. Navodi slavnu i dojmljivu Spinozinu sliku:

''Tako, primjerice, neki kamen zadobiva od vanjskog uzroka udarac koji ga pokrene tako da se i onda kad je vanjski uzrok prestao djelovati on nužno i dalje kreće. Ustrajanje kamena u svom kretanju stoga je prisilno, a ne nužno zato što je određeno udarcem vanjskog uzroka. Što ovdje vrijedi za kamen, vrijedi za svaku pojedinačnu vanjsku stvar, koliko god ona bila složena i za mnogo toga prikladna. … Pretpostavite, molim vas, da kamen dok se kreće misli i zna da on nastoji ustrajati u svome kretanju koliko god je to moguće. Taj kamen koji je svjestan samo svoga kretanja i koji se ne ponaša nimalo ravnodušno pomislit će da je sasvim slobodan i da ustraje u svome kretanju ni iz kojeg drugog razloga, nego zato što on to hoće. To je, međutim, ona ljudska sloboda za koju svi tvrde kako je imaju i koja se sastoji samo u tome što su ljudi svjesni svojih prohtjeva, ali ne i uzroka kojima su oni određeni. Tako, primjerice, dijete misli da slobodno hoće mlijeko, ljutit dječak da slobodno traži osvetu, a strašljivac da slobodno bježi. Nadalje, pijan čovjek misli da slobodnom odlukom govori ono što ne bi rado govorio kad se otrijezni. ...''

Kako Steiner opovrgava ovo Spinozino razmišljanje?

U ovome se tijeku misli brzo pronalazi zabluda. Spinoza i svi oni koji misle poput njega previđaju da čovjek nema samo svijest o svojoj djelatnosti nego je može imati i o uzrocima kojima je vođen. Nitko ne osporava da je dijete neslobodno kada traži mlijeko ili da je to pijani čovjek kad govori ono što će poslije požaliti. Oboje ništa ne znaju o uzrocima što djeluju u dubinama njihovog organizma i pod čijom se neodoljivom prisilom nalaze. No, je li opravdano stavljati u isti koš ovovrsne djelatnosti s onima u kojima čovjek nije svjestan samo svojih djelatnosti nego i uzroka koji ga na njih navode? Jesu li sva ljudska djela istovrsna? Smije li se djelatnost ratnika na bojnome polju, znanstvenog istraživača u laboratoriju, državnika u složenim diplomatskim poslovima sa znanstvenog gledišta izjednačiti s djetetom koje traži mlijeko? … A ipak je dubokosežna razlika u tome znam li zašto nešto činim ili ne znam. … Ipak, protivnici slobode nikada ne pitaju predstavlja li meni motiv moga djelovanja što ga uviđam i spoznajem prisilu u istom smislu kao i organski proces koji navodi dijete da plače za mlijekom.

Razlika između svjesnog motiva i nesvjesnog poriva za Steinera je, izgleda, ključna za pitanje o slobodi.

Postoji li razlika između svjesnog motiva mojega djelovanja i nesvjesnog poriva, iz osviještenog će motiva uslijediti takva radnja koju treba vrednovati drukčije negoli onu iz slijepog nagona. Prvo će pitanje, dakle, biti upravo ta razlika. A o ishodu će ovisiti kako se trebamo odnositi prema samome pitanju slobode.

Razdvajanje spoznavatelja od djelatnika Steiner smatra kobnim.

[Č]ovjeka, tu nerazdvojivu cjelinu, rastrgnuli [su] na dva dijela. Razlikovalo se djelatnog čovjeka i čovjeka spoznaje, pri čemu je ostao praznih ruku samo onaj o kojemu je prije svega riječ: čovjek koji djeluje iz spoznaje.

…

Samo je po sebi razumljivo da radnja ne može biti slobodna ako čovjek ne zna zašto je izvodi. A kako je s radnjom kada su razlozi poznati? To nas vodi pitanju: Koje je podrijetlo i značaj mišljenja?