Ne zelim ovaj put samo ispricati.Zelim to opisati,onako slikovito i sa osjecajem,koji je ostao u meni,koji se vrati na spomen njegovog imena.
Nas prvi susret,Kutina,kafic"Kamelija",jesensko-zimski period.
Iako nervozna,dosla sam za njegov stol,nasmijana i poletna,kao leptir sto ce sletjet na cvjet.
On u kutu,zadnji stol.Crn,lijep,osmjeh titra u kutu usana..pomalo sramezljiv.
Razbijala sam led osmjehom,salama..
Drzala ga pod ruku,kao starog znanca..
I od tog prvog trena postali smo bliski,na rubu prijateljstvo-ljubav.
Sjecam se stotinu ne prospavanih noci kraj telefona(mobitela)..
Uspjevali smo si toliko toga reci,sve snove zelje,plakali skupa i smijali se..
Govorio je da mi nemoze ostati prijatelj,da su osjecaji jaci od njega i da si nemoze lagati..
A i moja luda glava,a i ludo srce se doslovce otimalo,dvoumilo.
Na silu sam tjerala zaljubljenost da postane opet samo prijateljstvo.
Nisu nas slusali ni glava,a ni srce..
Setali smo Kutinom,puno puta.
Na kolodvoru smo posijali sjeme ljubaui,koja je nicala kroz tel.razgovore a i na kraju susrete u mom gradu..
Bio je divan,romantican,topla osoba..
Htio je vise,a ja sam radila rezove.
Slao mi cvjece,najdivnije cvjece koje sam primila..
Trpio je puno mojih ispada,bjesnih faza,bio uz mene kad sam obolila..trpio je rusenje moje duse,kada sam pocela gubit sebe,a on vjerovao da se drogiram..
Tjerala sam njega,a i druge od sebe,vidjevsi da nesto sa mnom nije u redu..
Doktori su vec predvidjali da je rak gusterace,trajale pretrage..
Ja sam kopnila,on ocajavao iako mu nisam rekla tada sve,osjecao je da nije uredu.
Kupio je plavi prsten i pitao da li bi postala njegova zena..
Pred kraj nase price,pustao mi je pjesmu od Valentina"Oka tvoja dva suzama ne daju da teku"..
Sjedila sam na balkonu,gledala Mjesec i plakala.
Plakao i on..
Ne pitajte me sto se dalje dogdodilo.
Neznam reci..moj Josip je otisao mojom krivnjom.
Potrazila sam ga 2puta,nije htio nikakav razgovor.
Bio je u pravu.
Nudio mi je svoje sve,nisam pristala i nisam imala prava vise na njega..
Nadam se nasao je srecu jer je zasluzio bit voljen.
Dan danas,4god.poslije jos katkad mislim na njega i svoju ludu glavu koja je ugusila srce.
Bila bih sretna zena s njim.Sretna majka i zena.
Katkada placem radi njega jer sam pogrjesila i jer sam htjela oprost,da lakse zivim jer me to i danas nagriza.
Jednom cu i umrjeti,bez tog njegovog oprosta.
Sto nikad nije nepravi postao pravi.
Vrjeme se nemoze vratiti a jos manje se mogu ponoviti isti osjecaji,isti zar,ista strast s tom osobom.
Suze i tugu,krivnju sam utopila u pjesmi koja sjeca na njega
"Tvoj prsten vidjam na ruci druge zene,a znam da je bio kupljen za mene.Prsten je mali,a vjecna tuga umjesto mene ljubi ga druga.Ne daj da stara vremena svenu,daj mi taj prsten za uspomenu"