[plavi-safir]

Koliko se sjecam,ljeto 91g..taman je poceo rat,a mi smo vec mj.bili izvan Vukovara.
Primila nas je njegova obitelj,u Djakovu.
Sjecam se da se zvao Sinisa..
Isao je vec u skolu,cetvrti ili peti..
Njegova obitelj je bila dobrodusna,draga pa su takvi bili i on i sestrica.
Imao je kosu boje zrele psenice i jako,krupne smedje oci..katkad je djelovao taj njegov pogled tako dobrocudan.
Kao da je shvacao nemir i pakao oko nas,ponasao se zastinicki..mazio me po kosi,grlio i govorio"brzo ce proci",a nad nama,letali avioni,padale granate.
Kada bi prosla uzbuna,a mi izlazili iz podruma,njegov nas otac tjesio bonbonama(uvjek jednako djelio,kako svojima tako i meni)
igrali smo se s ribicama sto se pecaju na magnete,loptali ili smisljali igre u kuci.
Voljela sam tu njegovu djeciju dobrotu,zastitu i sto je umio biti djecak/odrastao u isto vrjeme.
Za vrjeme jednog granatiranja obliznje "vojarne",sjecam se da smo bili sami u kuci,kad je pocelo,uzeo me za ruku i doslovce gurnuo u podrum.
Sjeo je kraj mene koja sam drhtala,plakala..
Da li da me smiri ili iz drugih razloga,poljubio me u obraz i nastavio cvrsto grliti..
Sjecam se da sam se tada osjecala lijepo,smireno i da sam pomislila da zauvjek zelim ostati kraj Sinise..
Al rat se zahuktavao,obitelji su krenule ka Samoboru,Zagrebu i Bosni,a ja se zadnje sjecam uplakane njegove mame i sestre i tuznog,suteceg pogleda iz ociju moje prve djecije ljubavi