Quote:
Razbijač kaže:
Upravo gledam emisiju "In medias res". Slušam o imenima koja se spominju u kontekstu "hrvatskog proljeća". Otac Radimir Čačića, otac Ive Josipovića, otac Jasena Mesića i vjerojatno još mnogi očevi i majke aktualnih političara koji nisu spomenuti, svi oni su imali visoke funkcije i u bivšoj državi odnosno SR Hrvatskoj. Evo upravo se sjetih i Andrije Hebranga, a vjerujem da ih ima još mnogo. Nekako ispada da se politička vlast u Hrvatskoj zapravo prenosi sa koljena na koljeno odnosno da je vlast u Hrvatskoj za neke obiteljsko političko nasljeđe. Kao da su neke obitelji u Hrvatskoj unaprijed predodređene za vođenje ove države. To malo podsjeća ne monarhije. Imamo političke obitelji "plave krvi" i sirotinju koja se međusobno kolje i koja ih kao demokratski bira. A oni se samo mjenjaju na tronu. Ali i dalje sve ostaje u okviru tih određenih obitelji.
Meni je to pomalo stravično. Što vi mislite?
|
ti kažeš stravično ja kažem Dobro jutro
pogledaj u svojoj mikrookolini- da li vidiš taj prijenos ugleda, znanja, statusa, kontakata i love po obiteljima?
Ili isto tako- neznanja, bijednog statusa, slabih kontakata i malo love (svađe sirotinje oko crkavice i nasljeđa, brat protiv brata?
Što je tu čudno?
Neće običnog čovjeka spasiti nit politika niti veliki privatnici, dok god oni sami ne upregnu svoje raspoložive snage i znanja i ne počnu aktivno kreirati svoj život.
Danas se to zove- postani poduzetnik
Protestantska etika koja vrednuje rad i koja potiče da se čovjek kroz rad realizira i samoaktualizira je jedina stvar koja se pokazalo da šljaka. Protestantska u smislu da proizlazi iz reformiranog katoličkog nauka, tj. ona koju je započeo Martin Luther kada je htio oslabiti ponašanje i djelovanje institucionalne Crkve i klera koji su se ponašali isto kao monarsi i feudalci.
Rulja stalno kuka nisu mi omogućili ovo ili ono, pa i kada nisu koja je hebena korist od kukanja? Jesu li Japanci kukali kada ih je opalio tsunami?
Ili su, kao i uvijek, gledali konstruktivno i aktivno, gdje početi obnovu, čišćenje, popravke, kako dalje? Uvijek naprijed, jer nema drugog smjera ionako
Jesu li sjeli i plakali kao je država,todorić, bog nepravedan?!?!
Svatko od nas neka osnaži svoje samopouzdanje iznutra, neka sjedne sa sobom i vidi gdje je jak/a i što može raditi, kako da se afirmira da sebi stvori smisao kroz rad. Svaka šuša traži posao na neodređeno, sigurnost izvana
Nema toga, sve je to jako krhko- treba preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Ako biraš sigurnost i zlatnu cestu nećeš daleko dogurati, jer je put samoaktualizacije u punokrvnog čovjeka kvrgav i teži na početku, no na kraju je to put koji daje rezultate. Zlatna cesta je lažna sigurnost, put straha i stalne nesigurnosti i paranoje. Treba učiti, osnaživati sebe, imati neku vještinu neko znanje to je put koji je dok se to sve savladava kvrgav, ali na kraju jedini daje sigurnost i ono najvažnije- osobnu autonomiju koja tek takva daje kvalitetan temelj za izgradnju isto takvog jakog i realnog kolektiva koji zna koje su mu prave potrebe i koje prave mane koje je onda zajedno lakše prevladati
Svi smo mi i pojedinci i kolektiv, tako se treba i ponašati.
Misli globalno, a djeluj lokalno oslikava stanje 21. stoljeća.
Ujednačene šanse u vidu pravednog starta je težnja na kojoj treba raditi preko dostupnosti, ali to se ne postiže ukidanjem porijekla i obitelji