|
I mi smo bili zdvojni prije upisa prvog djeteta u školu. Škola nam je 5 min hoda, pa naprosto nismo mnogo razmišljali u koju da krenemo. No, ostalo je pitanje boravka (da ili ne) odnosno odabir učiteljice. Otišli smo naprosto na razgovor ravnateljici (po jednoj preporuci) i tamo je zasuli pitanjima. Ispalo je da boravkaši i nemaju što birati - jer je samo jedan razred takav (jako nas je odgovarala od boravka i sama svjesna da to nije najbolje rješenje za djecu bar ne u našem sustavu). Ondak smo dobili preporuku za jednu učiteljicu, pa smo okupili nekoliko kćerinih frendica i sve ih upisali u taj razred. To se pokazalo dobrim rješenjem. Iako, nisam siguran da bih opet izbjegao boravak, jer nam je život ovako koma organizirati.
Jednostavnije rečeno, ne bih se nikad odlučo za vožnju klinca nekamo dalje, gdje ne može ići samo (u igri su i slobodne aktivnosti, pa druženja s frendovima poslije škole). Drugo, nastoj se raspitati o danim mogućnostima: definitivno je najključnije koju učiteljicu dobiš. I, treće, kad jednom dijete krene u školu - neprestano pokazuj učiteljici veliku brigu za dijete. I, naravno, ful se bavi djetetom kad krene... U svemu im je najvažnije samopouzdanje (onda je i strah od bulinga manji), koje pak ne može steći ako mu se fest ne posvećuješ. A da to nije lako sve skup, nije... A i da je najvažnije - jest.
I još nešto: nemoj tako negativistički pristupati. Zašto bi nužno morao biti nezadovoljan (kako piše Tija)? Ima krasnih učitelja, a i problemi su često rješivi.
Sretno!
|