[Roy]

fiktoriuss kaže:

Najbolji su bili: satnik vitez Cvitan Galić (46); bojnik Mato Dukovac (45)...

Ovom popisu treba dodati ime zastavnika Vladimira Kreša koji je postigao 6 pobjeda. Svojevremeno je u SLobodnoj dalmaciji objavljen intervju sa njime (nažalost g. Kreš više nije među živima) koji c/p u cjelosti. BTW, autor je moj prijetelj tako da nema opasnosti od kršenja copyrighta

VLADIMIR KREŠ, ZRAČNI AS IZ II. SVJETSKOG RATA

Razgovarao Bruno KONJEVIĆ


Prva misija - prva borba. Kad sam vidio kako se zasvijetlila crvena zvijezda na jednom Jak-u, smrznuo sam se. Jak je bio okretniji avion od Messera, ali Messerschmitt je bio brži i bolje se penjao. Ako si trebao bježati, trebalo je samo prema gore. To sam i napravio. Poslije su došle situacije kad se nije moglo pobjeći, ali tada sam bio iskusniji i kuražniji - Cijenili su nas Hrvate, kako pilote tako i naše mehaničare. Imali smo isti tretman kao i njemački piloti

Ime Vladimira Kreša moglo se vidjeti na velikoj većini odjavnih špica Televizije Zagreb još od njenih početaka, pedesetih godina prošlog stoljeća. Radeći scenografiju na TVZ do umirovljenja 1982., uvelike je zaslužan za tadašnji izgled scene u većini emisija. Kolege s kojima je radio, sjećaju ga se kao vrhunskog profesionalca s kojim je bilo ugodno raditi. Međutim, vrlo malo ljudi zna za njegovu drugu, letačku, stranu. Vladimir Kreš je hrvatski zračni as iz 2. svjetskog rata. Kao pilot 15. (Kroat)/JG 52, hrvatske eskadrile na Istočnom frontu, ostvario je šest potvrđenih i dvije nepotvrđene zračne pobjede. Leteći na legendarnom njemačkom lovačkom avionu Messerschmitt Bf 1O9G, proveo je na Krimu, u tadašnjem SSSR-u, više od godine dana. Danas, ovaj vitalni 82-godišnjak, živi mirno i ne propušta otići ni na jednu veću nogometnu utakmicu.

Kako ste uopće počeli letjeti?

Uvijek sam imao želju letjeti. Godine 1941. izašao je natječaj za pilote, bila je to prilika da napokon poletim stoga sam se prijavio. Bio sam primljen i u listopadu 1941. počela je pilotska AB škola, koju su osnovali Nijemci, na tadašnjem aerodromu na Borongaju. Bila je to osnovna škola za pilote. Imao sam tada točno 20 godina. Prvo smo započeli s čistom vojnom obukom, a poslije dva-tri mjeseca počela je kabinetska nastava za pilote. Imali smo njemačke predavače, uz koje su radili naši.

Kada ste napokon došli do aviona i kakav je to bio osjećaj?

Nakon par mjeseci teorije, početkom 1942. počeli smo letjeti na školskim avionima Bücker Bü131 Jungman i Büecker Bü 133 Jungmaister. Znate kak je, (smijeh) trema, ali to smo jedva čekali. Već treći, četvrti put sve je bilo bolje - učitelji su bili hrvatski piloti, veterani iz "one" kraljevske vojske. Svaki učitelj imao je tri-četiri učenika. Letjelo se na Borongaju, Plesu, Velikoj Gorici (Kurilovec) i Svetoj Nedjelji. Prvi samostalni let imao sam nakon dvadesetak letova. Kako je vrijeme prolazilo i kako smo napredovali s našim učenjem tako su se povećavali i preleti. Poslije se letjelo za Sloveniju, Austriju... učila se navigacija, letenje po instrumentima. Sve je to trajalo do proljeća 1943., tada je bio kraj AB škole. Školovanje je započelo stotinjak kadeta, a s uspjehom ih je završilo dvadesetak.

Što se zbilo po završetku osnovnog školovanja?

Pitali su nas tko želi na lovce, a tko na bombardere? Naravno da sam odabrao nastavak obuke na lovačkim avionima. Nakon kratkog odmora bio sam 6-7 mjeseci u lovačkoj školi pokraj Nürnberga. Tu se učila samo ratna taktika na Messerschmittu Bf-109, počeli smo na D i E inačicama, a potom smo prešli na Gustave... Krajem ljeta, po završetku te škole, kao gotovi piloti nas dvanaest dečki sastali smo se u Zagrebu i pravac Krim u SSSR-u. Prvo smo stigli u Nikolajev, gdje su nam se pridružili mehaničari (također Hrvati), dobili smo avione, u cijelosti se popunili te krenuli na Krim, na bojište. Zapovjednik mi je bio Mato Dukovac, hrvatski pilot s najviše zračnih pobjeda (44), pripadnik nekadašnje skupine Džal.

Je li tada došla i vaša prva borbena misija?

Da! Rusi su htjeli na Krim. Na tom dijelu more je plitko, pa su Rusi navozili zemlju ne bi li na taj način prešli tenkovima na Krim. Bombarderi su dobili zadaću da to ne dopuste, a mi smo im bili u pratnji. Naravno da su Rusi to čuvali svojim lovcima, pa smo se morali s njima sučeljavati.

Prva misija i odmah prva borba?

A, da! Kad sam vidio kako se zasvijetlila crvena zvijezda na jednom Jak-u, smrznuo sam se! Jak je bio okretniji avion od Messera, ali Messerschmitt je bio brži i bolje se penjao. Tako da, ako si trebao bježati, trebalo je samo prema gore. To sam i napravio. Poslije one zvijezde, navukao sam palicu na sebe i pobjegao (smijeh). Izgubio sam vezu sa zapovjednikom i okrenuo, malo-pomalo, prema aerodromu. Kada sam sletio svi su već bili tamo. Poslije su došle situacije kad se nije moglo pobjeći, ali tada sam bio iskusniji i kuražniji. Inače, mi smo uvijek letjeli u parovima, to nam je bila temeljna taktika.

Kakvi su bili odnosi hrvatskih i njemačkih pilota?

Makar smo bili odvojeni, znali smo se veseliti. Cijenili su nas, kako nas pilote tako i naše mehaničare. Imali smo isti tretman kao i njemački piloti, ništa nam nije manjkalo.

Prva zračna pobjeda; kakav je to osjećaj?

A znate kak je, naganjate se, gore, dole, posvuda, pucate i pazite da vam nitko ne dođe iza leđa. Pogodite jednog i odma za drugim. Pa naravno, bio sam sretan što sam ja pogodio njega, a ne on mene.

Jesu li su Vas Rusi ikada pogodili?

O da, jesu! Jednom! Dobio sam pogodak u hladnjak i stajni trap. Pratilac mi je javio da se dimim i odmah sam znao što je. Okrenuo sam se prema aerodromu koji je, srećom, bio vrlo blizu fronte. Pri slijetanju stajni trap se nije spustio tako da sam avion prizemljio na trbuh, na sreću bez ikakvih posljedica po mene.

Do kada ste bili na Krimu i koliko ste misija odradili?

Do samog kraja! Mislim da je to bio listopad, ili studeni 1944. godine. Ne znam koliko sam misija odradio. Dnevno se letjelo dva i više puta, ne mogu to sve izbrojati. Pred kraj nisam više letio borbene misije jer se naša, hrvatska eskadrila, raspala. Neki su poginuli, neki su bili ranjeni ili bolesni, pa sam tada kao jedini hrvatski pilot sposoban za letenje dovozio nove avione iz Rumunjske. Nakon povlačenja Nijemaca iz Krima došao sam doma.

U Zagreb?

Da. No, ubrzo se formirala nova eskadrila s novacima iz škole u Mostaru i evo me opet u Njemačkoj na uvježbavanju.

Je li bilo hrvatskih pilota koji su prebjegli na drugu stranu?

Je, i to upravo ovdje za mog zadnjeg boravka u Njemačkoj. Rusi su bili već vrlo blizu kad se jednog dana zapovjednik Dukovac i njegov pratilac Špoljar nisu vratili s leta. Predali su se. Nakon par dana Nijemci su nam uzeli avione te rekli da za nas više nema letenja, da smo svi mi Hrvati komunisti i neprijatelji. Skupili su nas (pilote i mehaničare) u jednu baraku, dali nam vojnu opremu (puške i panzerfauste) i ravno na prvu crtu bojišnice pred ruske tenkove. Strašno! Odlučili smo pobjeći, pa ako već trebam poginuti, neka to ipak bude u Hrvatskoj. Nekako sam se s kolegama pilotima izvukao iz rovova i prošvercao vlakom do Frankfurta. Tamo je trebalo preći rijeku Majnu. Bila je zima i neki su pokušali preplivati, nisu uspjeli! Most sam prešao predstavljajući se kao ranjenik koji je izgubio dokumente. Iz Frankfurta sam vlakom došao do Berlina, gdje su mi u hrvatskom predstavništvu dali dokumente za povratak. Dobro se sjećam, bilo je to 3. veljače 1945. kada sam došao u Zagreb.

To je već pred sam kraj rata, što ste tada učinili?

Nakon što sam se odmorio, javio sam se u zapovjedništvo u Maksimirskoj ulici, te bio raspoređen na aerodrom Lučko, u jato za tzv. obranu grada Zagreba.

Obrana grada Zagreba?

Da, da, trebali smo braniti Zagreb od savezničkih bombardera, koje se, usput, nije moglo ni prebrajati kada su prelijetali Zagreb na putu za Njemačku. Na sreću zapovjednik Lujo Bencetić otvoreno nam je rekao da ih se ne napada, jer bi tek tada došlo do bombardiranja Zagreba. Što ja znam, valjda zbog politike, kad bi se bombarderi pojavili mi smo se morali dizati u zrak Kružili smo, malo se zafrkavali, ali ni blizu tih bombardera. I tako skoro svaki dan (smijeh).

Zafrkavali ste se?

Ma znate što, bez obzira na rat bio sam neizmjerno željan letenja! Tako je to trajalo sve do 7. svibnja. Navečer 6. svibnja zapovjednik nam je priopćio da je sve gotovo, da su partizani na Savskom mostu i da smo izgubili rat. Pokazao nam je avione i rekao da možemo kud god tko hoće. Propaganda je bila grozna - govorilo se da partizani strijeljaju sve. Odlučili smo da avionom pređemo u Italiju i tamo se predamo saveznicima. Ujutro 7. svibnja nas dvadesetak s dva transportna aviona Ju-34 to je i učinilo.

Došli ste do Italije?

Da, i završili u izbjegličkom logoru. U logoru smo proveli godinu i pol, a gdje u kojem mjestu - ne znam. Promijenio sam nekoliko logora. Sjećam se samo da je jedan bio na Siciliji. Zanimljivo je da nam se tu jednog dana pridružio i moj bivši zapovjednik Dukovac, koji je u međuvremenu postao zapovjednik zemunskog aerodroma u, tada već, Jugoslaviji.

Mato Dukovac?

Da. Isto tako je prebjegao avionom. Kad je prebjegao na rusku stranu, nije im rekao tko je, a ruske i jugoslavenske tajne službe već su počele "kopati" po njemu. Shvatio je da će ga uhititi, te je opet prebjegao.

Kako je taj susret iz¬gledao?

Prije svega bili smo iznenađeni i isprva malo rezervirani prema njemu. Iako smo dotad bili i bijesni na njega jer je prebjegao bez najave, zbog čega su nas bili poslali u rovove u kojima su neki i poginuli. No, na kraju, bilo nam je ipak drago što vidimo starog kolegu. Potom smo ga stali obasipati pitanjima gdje je bio, što je radio, što se događa vani... Nastavili smo, eto, zajednički dijeliti breme logoraškog života.