[mariodario]

Dođe mi da napišem pa se nemojte naljutiti zbog ja, ja. I sigurno ću odlutati u mislima.
Cijeli taj rat mi pred očima i sad. Sve je bilo lijepo dok sam imao uniformu, dok smo se družili, išli a terene, cugali, zajebavali se, ratovali, nije bilo straha. Pucali smo da nije bilo normalno. U selima gdje smo dolazili na teren lokalni stanovnici su nas dočekivali s municijom u šatorskim krilima. Voljelo se pucati, 18,19,20 godina, kako koji. Milion je situacija ljepote bilo. Tereni oko Osijeka, nešto malo oko Vukovara, nešto u Bosni. Sjećam se scene u Bosni, odmah smo nakon prelaska Save išli rušiti crkvu (sve smo znali). Postavimo eksploziv, i taman da se desi , kad neko pametan (nastradao u Kašiću) govori, pa nemojte, što radite, ratujemo s Muslimanima protiv Srba. I upoznamo te Muslimane, sjećam se lika koji motore vozi, Toni. Crna traka preko glave. Krene zajebancija, trava se dimi uz logorsku vatru. Tad smo dobili krpice alah ekber, zelene boje, i bio je zarobljen neki arkanov kum il tak nešt. Velik frajer.
Negdje oko Orašja. Sjećam se sela Gajevo, tamo se ubijalo, krikova je bilo u pol bijela dana. Bio neki ravan put, mi par sto metara, možda i neki km u teritoriji neprijatelja Srba. Dođemo u neko selo, izigravamo komandose, sakrivamo se i gmižemo da nas ne vide. Kad ono neki jadnik ide po vodu s kanisterima. I taman na nas ide. Ružni jauci, gotovo svi pucaju u njega. Odjednom stotine tisuća metaka prema nama. Skočimo nas dvoje iza bunara, pada sve s njega, žbuka frca. Strah jebote, pravi strah. Možd dvije minute usrano uplašen s rukama preko glave okrećem s e i gledam di mi drugar. Nema ga, kuća je par metara dalje, ne vidim nikoga od ostalih. A di ću neg u tu kuću, kad baja skuplja igračke iz ormara. Mir i tišina za njega. Ne znam kaj smo pričali, nema sjećanja. Mrzili smo se inače, možda bolje reći nikad voljeli. I ond tišina, jbt, ko da smo na kopiki, probudiš se pripit na plaži, sunce te ispržilo. Jedan od svih (također Kašić) je odradio sam sve, volio je krv. Tišina prava. Neki od nas gledaju te mrtve, u stvari moralo se vidjeti, neki pljačkaju džepove, skidaju se jakne, lančići kidaju, ima se krajinskih novaca. Sjećam se kako su visile one kao zlatne niti iz tih novčanica. Baš pravi rat, neki mrze, svi mrze, neko jako neko jer misli da mrzi. I ond povratak prema našima, al ne, idemo dalje traži on. Negodovanje, al veličini se popušta (jbg, i bobetko je o njem pisao kao da je mene pitao). Gremo dalje, opet šume neke, klasična drveća, mislim da je šuma Abramović. Nije Abramović, sjetiti ću se kasnije. Muslimani nas vode. Dođemo na kraj šume di je pola drveća iscijepano nekim topom, pragom ili kojim kurcem. I vidi se par neprijatelja na 100 m od nas. Ovaj moj hoće ići, a zapovjednik (rip Baranja) ne da, svađaju se, ovaj hoće nožem na njih. Moguće da sam ja riješio tu situaciju jer je jedino meni vjerovao. Povratak neki kući, paljenje kuća sela, ubijanje kerova pasa usput, lajali su previše, takva je naredba stigla. I ond mali metak koji čuda čini, i taman u mene. Ljepota mir i tišina, spavam. Buđenje na nekom mjestu, smijeh i radost od jednih, tuga i nepričanje od drugih. Ima nas 50 na tom mjestu. Nastradao je neki Ante ili Mato iz Zagreba. Ovi koji su ga znali jako tuguju, plaču, pričaju nam ko je bio. Po sjećanju, navodno je bio željan krvi pa često išao par metara naprijed i rješavao slučajeve, sve dok neki zajebani Srbin nije ubio i sebe i njega bombom. Mislim da ima istine u svemu.
I ond nakon neki dan opet preko Save pa prema kući. Imali smo, tj lopovi, današnja mafija je imala džipove japanske, pa su nas kući dovezli. Sjećam se moje susjede, pice na koju sam drkao u 5 razredu, izlazimo iz džipa a ona stoji pred kućom, sjećam se njene bijele pice, ni dlaka crnih nije imala. I upita, pa što je bilo. E što je bilo, ko zna. Trči unutra, skidaj što imaš pa u birc. Al se pilo tih dana